Pravobraniteljica u Glasu Slavonije o podjeli na "muške" i "ženske" poslove

U Glasu Slavonije objavljena je izjava pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić vezano za problematiku kršenja načela ravnopravnosti spolova pri zapošljavanju i percepciju da se poslovi dijele na „muške“ i „ženske“. Pravobraniteljica je u izjavi navela da uzrok podjele poslova na tkzv. muške i ženske poslove leži u društvenim odnosima moći.

Npr. često se ističe kako su žene većina u području obrazovanja, što je samo djelomično točno. Ako pogledamo strukturu radnih mjesta u osnovnim i srednjim školama vidjet ćemo da su za žene „rezervirana“ mjesta nastavničkog kadra u kojem su zastupljene 70-80%, dok se istovremeno obrnuto proporcionalno, na upravljačkim, ravnateljskim mjestima nalaze muškarci. Što se više penjemo po hijerarhijskoj ljestvici prema mjestima na kojima se donose odluke, to je manje žena.

Rektorica ima samo 14%, a dekanica i pročelnica 17%. Žena predsjednica upravnih odbora 9%, a nadzornih odbora 11%. Istovremeno žene čine 60% visoko obrazovanog  kadra.

No, ako pogledamo samo stotinjak godina u prošlost svi učitelji su bili isključivo muškarci, kao i svi ostali koji su radili u obrazovanju. Tek malo po malo dozvolili su ženama da uđu u tu profesiju, dok su se muškarci sve više „povlačili“ prema gore, odnosno prema upravljačkim pozicijama i pozicijama nadzora i moći. Slično je i s područjem medija i novinarstva, zdravstva, pravosuđa i socijalne skrbi gdje i danas žene čine većinu, ali opet samo na onim razinama gdje se puno radi, ima najmanje moći i gdje su najmanje plaće.

Izlazak žene na tržište rada nikada se sasvim ne odvaja od uloge koju žena ima u svojoj obitelji i kućanstvu. Za razliku od muškaraca čiji se uspjeh na poslovnom planu nikada ne propituje u odnosu na njegovu ulogu oca i supružnika, uspješnim poslovnim ženama gotovo uvijek se postavljaju pitanja o pomirenju njihovog privatnog života, braka i majčinstva i obaveza u kući, sa zahtjevima posla. Muškarcu se takva pitanja ne postavljaju iz razloga što društvo niti ne očekuje da bi on trebao imati neke obveze u kući i obitelji koje bi mu eventualno mogle smetati u poslu ili karijeri. Od njega se ne očekuje da će otići na bolovanje radi bolesne djece, da neće moći raditi prekovremeno jer mora po dijete u vrtić, da neće biti na raspolaganju bilo kada jer ima starije članove obitelji za koje je odgovoran.

Istom percepcijom uloga žena i muškaraca vođeni su i potencijalni poslodavci koji prilikom razgovora za posao ženama postavljaju pitanja o trudnoći, planovima za udaju ili obitelj, jer očekuju da će im kuća i djeca biti uvijek u prvom planu, a zbog čega neće biti posvećene poslu. Muškarcima se takva pitanja ne postavljaju jer poslodavci računaju na to da muškim zaposlenicima privatan život ne čini nikakvu prepreku u obavljanju posla budući da se ta privatna sfera percipira kao „ženska“ domena. Stoga se i podjela na „muška“ i „ženska“ zanimanja temelji na očekivanjima društva što je primarna uloga žene, a što muškarca. Ta očekivanja se modificiraju kroz povijest, ali kolikogod da se položaj žena promijenio pa su im danas dostupne pozicije i poslovi koje su nekada gotovo isključivo radili muškarci, patrijarhalni obrazac prema kojem je kuća i obitelj prvenstveno „ženska briga“ još je uvijek izuzetno snažan. Takav stereotip je teško razbiti, a on ide na štetu i muškaraca. Na primjer instituciji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova javljaju se muškarci koji se ne mogu zaposliti u dječjim vrtićima jer se ta djelatnost percipira kao isključivo ženska. Osim što je to suprotno načelu ravnopravnosti spolova, takvim pristupom činimo veliku štetu djeci za čiji odgoj u duhu ravnopravnosti je izuzetno važno da u praksi vide da su muškarci jednako dobri i društveno vrednovani kao odgajatelji i da odgajanje djece nije samo ženski posao.

Da bismo došli do toga da izbrišemo podjelu na muška i ženska zanimanja, potrebno je izgraditi društvo u kojem muškarac koji se bavi kućanskim poslovima ili odgojem djece, koji odlazi na roditeljske dopuste,  nije „slabić“ i „ne-pravi muškarac“, kao što ni žena koja ne ode na bolovanje kada je dijete bolesno jer je bolovanje uzeo otac djeteta nije „ne-majka“ ili „ne-prava žena“. To su sve društveni konstrukti koji su zbog mnogo razloga nastajali u povijesti, ali koje sada treba drugačije postaviti jer to traži novo vrijeme, novi odnosi, nove definicije obitelji, nove potrebe na tržištu rada i sl. Nemoguće je uspostaviti stvarnu ravnopravnost spolova ukoliko uz osigurane zakonske mogućnosti još uvijek imamo samo 2,63% muškaraca koji koriste roditeljski dopust ili 65% mladića u Zagrebu koji smatraju da je najvažnija uloga žene brinuti se o kući i kuhati za obitelj ili 56 % muškaraca koji misle da je najvažnija uloga žene briga o kući i kuhanje za obitelj i da su oni ti koji bi trebali imati posljednju riječ u kući kod donošenja odluka.

Sporo, ali ipak sve više žena se uključuje u područja koja su tradicionalno smatrana muškima, iako i one nailaze na brojne probleme vezane upravo uz tu društvenu stereotipnu percepciju što žene mogu, smiju i što je poželjno da budu, a što ne mogu, ne smiju i nije poželjno da rade kako ih se ne bi proglasilo „muškobanjastima“ i samim time „nepoželjnima“.

Najbolji primjer je slučaj kada je mladoj inženjerki na inauguraciji za mjesto zapovjednice jednog dobrovoljnog vatrogasnog društva čestitao jedan njezin muški kolega s „Bravo mala postala si muško!“. Iako je kolega vjerojatno htio biti blagonaklon i ohrabriti ju, simbolički se ona morala dokazati kao muško da bi bilo prihvaćeno njezino „upletanje“ u „muško“ zanimanje.

Društvo drugačije gleda na žene koje se „usude“ ući u zanimanja koja se percipiraju kao izrazito „muška“. To se najbolje vidi u pisanju medija o takvim slučajevima. Na primjer, kod policajki mediji će istaknuti da su sve to zapravo „šarmantne dame“, a da  je njihov nadređeni zapravo „najsretniji načelnik“ zbog činjenice da mu „sve sektore u radu prometne policije pokrivaju žene“; prva zapovjednica raketne topovnjače u Hrvatskoj vojsci opisuje se kao „nježna plavuša“ nasuprot „rogobatnim muškarcima“ kakvima se, opet spolno stereotipno, percipira muškarce u vojsci; pirotehničarka je „jedna od dečkiju“, glasnogovornice policijskih uprava nazivaju se „'Ljepšom polovicom' policije“ i „prvim damama“ policijskih uprava, a zaštitarke  „nježnim spolom“ na opasnom zadatku .