Pravobraniteljica za Novi list o Pravilniku o načinu prikupljanja dokumentacije potrebne za promjenu spola

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić dala je izjavu za Novi list vezano za novi Pravilnik o načinu prikupljanja dokumentacije potrebne za promjenu spola. Članak je objavljen 26.4.2014. Pravobraniteljica je naglasila da je Pravilnik o načinu prikupljanja dokumentacije potrebne za promjenu spola tekstualno izrađen i da je sada u fazi javne rasprave te da zbog toga ne može sa sigurnošću reći, kada će točno biti donesen i stupiti na snagu, premda je članica šireg dijela radne skupine. U Hrvatskom saboru održana je tematska sjednica vezana za Pravilnik.

Prvi i osnovni problem s kojim su se transseksualne osobe do sada susretale je nemogućnost upisa promjene spola kod nadležnog matičnog ureda. Ovo stoga što, prema važećem Pravilniku o dokumentaciji potrebnoj za promjenu spola, stoji da se spol može promijeniti operativnim zahvatom, hormonalnom terapijom i na „drugi način“. Međutim, svi zahtjevi za upisom promjene spola u izvještajnom razdoblju su odbijeni do daljnjeg, jer je Ministarstvo zdravlja zaključilo da je predmetni Pravilnik „nedorečen“. U stvarnosti, osoba nije mogla  ishoditi promjenu spola u matici rođenih dok spol ne promijeni operativnim putem.

Osnovna razlika između starog i novog Pravilnika je upravo ta da temeljem novog Pravilnika rodno disforična osoba može u matičnim knjigama rođenih ishoditi upis promjene spola već na osnovi života u drugom rodnom identitetu. Nadalje, prema novom Pravilniku, Nacionalno zdravstveno vijeće bi imala samo “formalnu“ ovlast odobravanja promjene spola na temelju života u drugom rodnom identitetu, dok bi stvarnu odluku o tome donijela grupa stručnjaka/inja - liječnika/ca- psihijatara, endokrinologa i socijalnih radnika/ca. Ovakvo rješenje je rezultat primjene visoko razvijene EU prakse u tom pitanju, te nema potrebe za uključivanjem drugih postojećih svjetskih praksi. Osim toga, uvijek postoji opasnost (vrlo mala, ali postoji) da je rodna disforija  rezultata duševne bolesti, te je zbog toga potrebna liječnička provjera, kako bi se takve osobe zaštitilo od potencijalno štetnih posljedica njihovih mogućih postupaka. Što se tiče uvođenja tzv. oznake za neutralni spol, mislim da se ista ne može vezivati uz rodno disforične osobe, budući su te osobe itekako svjesne svog spola te činjenice da žive u tijelu koje ne pripada njihovom stvarnom spolu.

Rodno  disforične osobe proces tranzicije u drugi spol mogu završiti psihoterapijom i hormonskom terapijom, te određenim korektivno-estetskim zahvatima (ugradnjom  implantata, uklanjanjem brade i sl.) te nemaju niti potrebe obaviti tzv. „veliku„ operaciju, odnosno operaciju odstranjenja spolnih organa jednog spola i eventualno, konstrukciju spolnih organa drugog spola. Druge osobe, koje su još maloljetne, prolaze hormonsku i psihoterapiju, ali ne žele/nisu sigurne bi li ili ne obavile tzv. „veliku operaciju“. Zajedničko tim osobama jest da one izgledaju kao osobe jednog spola, pa kako  mogu promijeniti i ime u skladu s time kako se osjećaju i kako žive, u stvarnom životu svakodnevno nailaze na teškoće i razumijevanje u pokušaju ostvarivanja građanskih prava, budući izgledaju i zovu se kao npr. osobe ženskog spola, a u relevantnim dokumentima (osobnoj iskaznici, putovnici i sl.) upisane se kao muškarci. To im ometa i priječi normalan život, a predstavlja diskriminaciju temeljem spola, jer često, u okviru takve situacije, dolaze ili mogu doći u nepovoljniji položaj od drugih građana i građanki. Inzistirati isključivo na „velikoj operaciji“ kao jedinom načinu promjene spola, znači i narušavati prvo pacijenta/ice na slobodan odabir liječenja. Uvjetovati činjenicu promjene upisa spola u matične knjige operativnim zahvatom, određenom  broju pacijenata/ica znači zauvijek uskratiti to pravo, jer se neki od njih, primjerice, zbog određenih zdravstvenih problema ne smiju podvrći takvom operativnom zahvatu koji je za njih prerizičan.

Stoga pravobraniteljica smatra kako uvjet za dozvolu izmjene spola u matičnim knjigama rođenih nikako ne može biti samo i isključivo obavljena operacija izmjene spola (odstranjivanje i/ili konstrukcija genitalija suprotnog spola), već smatra da odluka u kom trenutku će se svakoj pojedinoj osobi dozvoliti upis izmjene spola u maticu rođenih mora biti strogo individualizirana i donesena za svakog pacijenta/icu posebno nakon sveobuhvatnog razmatranja načina liječenja i rezultata istog, od strane za to ovlaštenih i osposobljenih liječnika/ica.

Pravobraniteljica smatra kako novi Pravilnik neće pružiti adekvatan okvir za utvrđivanje cijelog spektra rodne disforije niti preduvjete za uspstavu učinkovitog sustava zdravstvene zaštite. Ta problematika je tako složena da nije pogodna za rješavanja  podzakonskim aktom kao što je  pravilnik, već zahtijeva zakonsku regulaciju. Naime, krajnje problematična situacija s kojom se susreću osobe koje žele i operacijom  promijeniti spol nakon dovršene psiho i hormonalne terapije jesu mjesto i troškovi  gdje se taj zahvat obavlja. S obzirom  da je  rodna disforija priznata kao  poremećaj u okviru grupe poremećaja koje se nazivaju „Poremećaji ličnosti“,  de facto to znači da bi troškove liječenja, barem u jednom dijelu, ako ne i u cijelosti, trebao podmiriti  Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Međutim, iz pritužbi rodno disforičnih osoba slijedi kako HZZO ne plaća miti punu cijenu preparata za hormonalnu terapiju, s već dio sredstava moraju nadoknaditi sami pacijenti/ce, što im predstavlja veliki materijalni trošak. Također je  nejasno gdje se u Republici Hrvatskoj na teret HZZO-a može obaviti operacija promjene spola. Jedna pritužiteljica je sa majkom u više navrata dolazila u KBC Zagreb i KBC Dubrava, u namjeri da dogovori operaciju, ali   nije uspjela saznati niti ime liječnika/ce- kirurga/inje koji/a bi izveo/la taj zahvat kako bi se s njim/njom konzultirala, niti broj operacija te vrste  koje su dosad izvedene, niti njihove rezultate, već joj je rečeno samo  da se takve operacije „kod nas rade“. S obzirom na složenost zahvata odstranjenja postojećih spolnih organa i rekonstrukciju vanjskih suprotnog spola, pritužiteljica se našla u  nedefiniranoj situaciji, pri kojoj je, s obzirom na nepoznate uvjete, osobu-operatera i ishod, vrlo rizično odlučiti hoće li se podvrgnuti  operativnom zahvatu ili ne.  Poznato joj je da se operacije promjene spola uspješno obavljaju na privatnim klinikama u Srbiji, no za takvo što nema novca. To je u svakodnevnom životu dovodi ili može dovesti u nepovoljniju situaciju, te predstavlja diskriminaciju temeljem spola.

Problem s kojim se rodno disforične  osobe susreću je problem tzv.“malih operacija“, koje osobi pomažu da potpuno obavi tranziciju u drugi spol. Radi se o ugradnji silikonskih implantata, proteza, uklanjanju Adamove jabučice, laserskom uklanjanje brade i sl. HZZO takve zahvate tretira kao estetske, te ih ne želi platiti, iako su upravo ovi završni detalji ti koji će označiti tranziciju iz jednog u drugi spol, a bitni su za normalan život među drugim ljudima, jer se upravo po  vanjskim spolnim  obilježjima ljudi svrstavaju u određeni spol i rod.