Priopćenje Pravobraniteljice povodom odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske vezano uz Zakon o udomiteljstvu

Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku: Ustavni sud) je na sjednici održanoj 29. siječnja 2020. godine donio odluku kojom se odbija zahtjev jedne petine zastupnika u Hrvatskom saboru za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 9. točke 3., članka 11. stavka 3. i članka 13. stavka 2. Zakona o udomiteljstvu ("Narodne novine", br. 115/18.) te rješenje da se ne prihvaćaju prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 9. točke 3. i članka 11. stavka 3. Zakona o udomiteljstvu. Podnositelji zahtjeva i predlagatelji su smatrali da izostavljanje jedne skupine građana kao potencijalnih udomitelja odnosno korisnika udomiteljstva - istospolno orijentiranih osoba koje žive u životnim i neformalnim životnim partnerstvima - nije posljedica pukog zakonodavnog propusta već je, kako to proizlazi iz postupka predlaganja i donošenja zakona, riječ o svjesnom pravnopolitičkom odabiru.

Smatrajući da diskriminatorne učinke nije moguće otkloniti, odnosno nadomjestiti intervencijom Ustavnog suda u postojeći sadržaj zakona, Ustavni sud je jasno istaknuo da su sudovi, odnosno druga nadležna tijela koja u rješavanju pojedinačnih slučajeva neposredno odlučuju o pravima i obvezama građana, a što uključuje i centre za socijalnu skrb, dužni tumačiti i primjenjivati zakone u skladu s njihovim smislom i legitimnom svrhom te odluke donositi na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih izvora prava. U konkretnom slučaju to znači da su osporene zakonske odredbe dužni tumačiti i primjenjivati na način koji će svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj socijalnoj usluzi udomljavanja, neovisno o tome živi li potencijalni udomitelj u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu.

Podsjećamo da se Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (u nastavku: Pravobraniteljica) u javnom savjetovanju očitovala o Prijedlogu Zakona o udomiteljstvu te pozdravila zakonsku inicijativu kojoj je svrha deinstitucionalizacija djece i odraslih osoba koji su na smještaju u ustanovama, prevencija institucionalizacije te poboljšanje kvalitete usluge skrbi u udomiteljskim obiteljima, ali ujedno i ukazala na uočenu problematičnu činjenicu da su iz definicije udomiteljske obitelji u potpunosti izostavljeni životni partneri te neformalni životni partneri. Pravobraniteljica smatra kako isključivanje životnih i neformalnih životnih partnera iz definicije obitelji, koje u konačnici proizvodi nepovoljne učinke za iste onemogućavajući im jednaki status i jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, nije u skladu s načelom ravnopravnosti spolova. 

Konačno, Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola ("Narodne novine", br. 92/14. i 98/19.) u čl.2. propisuje: „Životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola sklopljena pred nadležnim tijelom u skladu s odredbama ovog Zakona“. Čl.3. istog Zakona propisuje: „Neformalno životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i od početka je udovoljavala pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva“. Dakle, obiteljsku zajednicu ne čine samo bračni i izvanbračni drugovi, nego sukladno Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola čine ju i životni i neformalni životni partneri.

Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja u svojoj preambuli propisuje: „(23) Različito postupanje može se opravdati u vrlo malom broju slučajeva, ako određena značajka povezana s vjerom ili uvjerenjem, invaliditetom, dobi ili spolnim opredjeljenjem predstavlja stvarni ili odlučujući uvjet za obavljanje tog posla te ako je cilj opravdan, a zahtjev razmjeran. Takve bi slučajeve trebalo navesti u obavijesti koje države članice dostavljaju Komisiji.“

Nadalje, u Općim odredbama Direktive Vijeća 2000/78/EZ navedeno je u članku 4., Uvjeti za obavljanje zanimanja: „1. Neovisno o članku 2. stavcima 1. i 2., države članice mogu propisati da različito postupanje, koje se temelji na nekoj od značajki u vezi s bilo kojim od razloga iz članka 1., ne predstavlja diskriminaciju kada zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, ako je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan.“

Budući da u Prijedlogu Zakona nisu bili spomenuti nikakvi objektivni stručni kriteriji povezani s kompetencijama za udomiteljstvo koji isključuju životne i neformalne životne partnere, Pravobraniteljica je smatrala da se radilo o nepovoljnijem postupanju prema jednoj društvenoj skupini koje je uvjetovano spolnom orijentacijom, te je upozorila da navedeno ulazi u doseg čl.7.st.1. Zakona o ravnopravnosti spolova u svezi s čl.6.st.3., točnije, da predstavlja izravnu diskriminaciju temeljem spolne orijentacije.

S tim u vezi Pravobraniteljica je ukazivala i da čl.13.st.1. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“, br. 82/08. i 69/17.) zabranjuje diskriminaciju u području zapošljavanja i rada u javnom i privatnom sektoru u odnosu na uvjete za zapošljavanje, samozapošljavanje ili obavljanje zanimanja, uključujući kriterije za izbor kandidata/kinja za radna mjesta u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije. Osim toga, čl.6.st.4. istog Zakona zabranjuje diskriminaciju u odnosu na mogućnosti pružanja usluga.

Slijedom svega navedenog, Pravobraniteljica je preporučila da se u definiciju udomiteljske obitelji Prijedloga Zakona uključe i životni partneri i neformalni životni partneri.

Attachments:

Jutarnji_list_8_2_2020.pdf

[ ]

1643 Kb