Javno priopćenje povodom izjava ravnatelja KBC Rijeka

Izražavam duboku zabrinutost zbog izjava (bilo citiranih bilo prepričanih) iznesenih u intervjuu s dr. Hermanom Hallerom, ravnateljem KBC-a Rijeka, dana 18. lipnja 2006. u rubrici Novosti, pod naslovom: "Spas za žene ili poticaj promiskuitetu". U spomenutom tekstu jasno je naznačena potreba da se u Hrvatskoj o službenom uvođenju cjepiva protiv raka ušća maternice trebaju izjasniti "i druge kategorije koje moraju dati svoj glas", odnosno da o uvođenju tog cjepiva treba raspravljati i odlučivati na brojnim društvenim razinama i institucijama, uključujući i Crkvu. U tekstu se na više mjesta spominje naznaka da bi uvođenje toga cjepiva ženama u reproduktivnoj dobi omogućilo veću seksualnu slobodu jer ne bi morale voditi računa o mogućoj zarazi virusom koji izaziva rak ušća maternice, te se izravno implicira kako bi spomenuto cjepivo ženama omogućilo 'promiskuitetno ponašanje'.

Ovakav stav 'obilježava' žene kao promiskuitetan spol koji je bolje ne zaštititi tim cjepivom jer će nepostojanje straha od bolesti kod njih pokrenuti nepoželjno seksualno ponašanje, što je diskriminirajuće i ponižavajuće za žene.

Međunarodni dokumenti koje je Republika Hrvatska ratificirala i koji je pravno i politički obvezuju (UN Konvencija o ukinuću svih oblika diskriminacije žena, Pekinška platforma i Plan akcije - kao dokumenti doneseni na Svjetskoj konferenciji žena održanoj u Pekingu 1995.) te nacionalni dokumenti koji se odnose na ravnopravnost spolova, više su nego jasni kada je u pitanju zdravlje žena. Prema tim dokumentima država je dužna „promicati i osigurati prava žena na najviše standarde tjelesnog i duševnog zdravlja žena“, te „promicati i poticati kao i provoditi programe i to uz potporu medija, usmjerene na sprječavanje, rano otkrivanje i liječenje raka dojke, maternice i drugih vrsta zloćudnih bolesti reproduktivnog sustava žena“. Stoga su izjave dr. Hallera iznesene u navedenom intervjuu  upravo suprotne obvezama i politici Republike Hrvatske za promicanje ravnopravnosti spolova i u tome smislu možemo govoriti o još jednoj antiženskoj propagandi.

Postoje sudske presude u čijim se obrazloženjima ukazuje na postojanje doprinosa žena u slučajevima silovanja, zasuti smo izjavama i praksom u kojima se žene žrtve zlostavljanja tretiraju kao mazohistkinje i loše majke, a sada se spasonosno cjepivo ocjenjuje kao moguće odobravanje promiskuitetnog ponašanja žena. Osim toga, postavlja se pitanje koliko je etično za bilo koga, a pogotovo za liječnika, vezivanje zdravlja i života žena uz propitivanje financijske isplativosti cjepiva. Stoga stavove dr. Hermana Hallera iznesene u spomenutom tekstu smatramo nedoličnima jer iz više aspekata propituju potrebu uvođenja cjepiva za koje s medicinskog gledišta nema nikakve sumnje da bi ženama bilo spasonosno.
 
Stoga upozoravam na potrebu provedbe dokumenata kojima se ženama osiguravaju najviši standardi tjelesnog i duševnog zdravlja.