Mišljenje pravobraniteljice o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku

Povodom današnje rasprave u Hrvatskom saboru, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić objavljuje mišljenje o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku koje je uputila i Ministarstvu pravosuđa.

Uvidom u nacrt prijedloga Zakona o kaznenom postupku utvrdila sam kako je zakonodavac posvetio posebnu pažnju zaštiti, odnosno definiranju i proširivanju prava žrtava, odnosno osoba oštećenih kaznenim dijelom u okviru kaznenog postupka. Posebno je pohvalna namjera zakonodavca da onemogući sporazum o okončanju kaznenog postupka pokrenutog radi kaznenog djela protiv spolne slobode postignut između suda, državnog odvjetnika i branitelja, a bez prethodne suglasnosti žrtve tog kaznenog djela.

Isto tako smatram poboljšanjem i odredbu da državni odvjetnik može, ali tek nakon prethodne suglasnosti žrtve/oštećene osobe uvjetno odgoditi, odnosno odustati od kaznenog progona, ako osumnjičeni preuzme obvezu podvrgavanja psihosocijalnoj terapiji radi otklanjanja nasilničkog ponašanja uz pristanak istog na napuštanje obiteljske zajednice za vrijeme trajanja terapije.

Postoji još niz odredaba u kojima je jasno vidljiva namjera zakonodavca da žrtvi kaznenog djela pruži zaštitu i mogućnost aktivnog sudjelovanja u postupku, a što uključuje i obveze postupajućih tijela da pravovremeno obavještavaju žrtvu o situaciji u postupku.

Kako  u fokusu imam prava žrtava kaznenih djela nasilničkog ponašanja u obitelji i djela protiv spolne slobode, slijedeće primjedbe treba promatrati isključivo u tom smislu.

U čl. 20 Prijedloga Zakona stoji kako žrtva kaznenog djela ima pravo sudjelovati u postupku kao oštećenik/ca. Prava oštećenika propisana su čl. 23. Prijedloga Zakona i doista su široka. Međutim, postavlja se pitanje kako će žrtva kaznenog djela nasilja u obitelji ili kaznenog djela protiv spolne slobode prisustvovati dokaznom ročištu kojem, u pravilu, prisustvuje i osumnjičeni/okrivljeni, i u njegovom prisustvu upozoravati na činjenice, predlagati dokaze, prisustvovati raspravi na sudu i sudjelovati u dokaznom postupku te iznijeti završni govor i podnijeti žalbu, ukoliko joj sam Zakon koji članak ranije priznaje pravo na „djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoći potporu tijela, organizacije ili ustanove za pomoć žrtvama kaznenih djela u skladu sa zakonom“?

Jasno je da je zakonodavac svjestan činjenice da je žrtva kaznenog djela u takvom psihičkom i/ili fizičkom stanju da joj treba stručna pomoć pa joj u slučaju težih psihofizičkih oštećenje ili težih posljedica kaznenog djela čak i osigurava stručnu pomoć prije davanja iskaza u sudskom postupku, a istovremeno žrtvi daje pravo poduzimanja radnji u postupku koje može valjano obaviti samo odvjetnik/ca, a ne pravno neuka osoba (kakve su u pravilu, žrtve) i to osobito ne ona koja je žrtva nasilja. Žrtva nasilja ta prava ne može iskoristiti jer ih ne zna iskoristiti i jer ih, zbog svog psihofizičkog stanja, čak i da je pravne struke, ne može iskoristiti.

Žrtve mogu angažirati punomoćnika/icu (odvjetnika/cu) ukoliko za to imaju sredstava, te ta osoba može poduzimati u njihovo ime sve radnje na koje je oštećena osoba ovlaštena po Zakonu. S druge strane, Prijedlog Zakona ne predviđa mehanizam osiguranja besplatne pravne pomoći žrtvi kaznenog djela nasilja. Praktički to znači da žrtve kaznenog djela nasilja koja nemaju novčanih sredstava neće moći iskoristiti prava koja imaju po zakonu, a koja su vrlo široka. Posebno naglašavam kako je istraživanjem (publiciranim u Izvješću Pravobraniteljice za 2010.) provedenim  2010. na 333 žrtve obiteljskog nasilja dokazano da je  tipična žrtva obiteljskog nasilja žena sa završenom srednjom školom koja je  nezaposlena, bez prihoda i bez imovine.

Nadalje, smatram da čl. 43. Prijedloga Zakona nije jasan u preciziranju prava koja se pružaju oštećenoj osobi, odnosno žrtvi kaznenog djela.  Naime,  st. 2. čl. 43. Prijedloga Zakona propisuje slijedeće:
„U skladu s posebnim propisima, žrtva kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet ili više godina ima pravo  ako trpi teža psihofizička oštećenje ili teže posljedice kaznenog djela, na stručnu pomoć savjetnika na teret proračunskih sredstava  prije davanja iskaza  u kaznenom postupku te  pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva i dr.“
Prije svega, ova odredba  „ne pokriva“ prava žrtve određena ovim člankom na teret sredstava državnog proračuna, jer žrtva treba ispuniti dva uvjeta – da trpi teža psihofizička oštećenja ili teže posljedice  kaznenog djela, te da se radi o djelu za koje je propisana kazna zatvora od pet ili više godina. Smatram formulaciju „pet ili više godina“ nejasnom. Ukoliko se radi o djelu koje se kažnjava s najmanje pet godina zatvora, to znači da pravo na stručnu pomoć i dr. prava žrtve obiteljskog nasilja gotovo uopće ne bi mogle koristiti iz slijedećeg razloga.

Kazneni zakon nasilje prema bliskoj osobi (odnosno članu/ici obitelji) kažnjava kao kvalificirane oblike osnovnih djela. Ne ulazeći u  kazne za svako takvo djelo pojedinačno, može se konstatirati da su kazne predviđene u rasponu od 1 do 15 godina zatvora (najviše su za teško ubojstvo, tešku tjelesnu ozljedu i teško kazneno djelo protiv spolne slobode). Konkretno, to znači da bi prava propisana čl. 20. st 2.  Prijedloga Zakona mogla ostvariti samo žrtva ubojstva kao oblik nasilničkog ponašanja u obitelji jer je samo za to djelo propisana kazna od min. 10 godina zakona. Jedino ukoliko bi se prijedlog zakona u tom dijelu tumačio tako da se radi o djelu za koje se može izreći i pet godina zatvora, taj članak bi ispunio svoju svrhu.

Iz svega navedenog slijedi da žrtve obiteljskog nasilja vrlo teško mogu ostvariti pravo na stručnu pomoć te  koristiti na najbolji mogući način svoje pravo za sudjelovanjem u postupku.  

Navedene primjedbe temeljim na iskustvu  rada u praktičnim slučajevima obiteljskog nasilja, u kojima se, primjerice, žrtva nađe u takvoj situaciji da joj nije poznato hoće li osumnjičeniku biti produljen pritvor, hoće li mu u slučaju da prestanu razlozi za pritvor biti izrečena koja od sigurnosnih mjera kako bi ona bila zaštićena i sl. I to sve u situaciji kad je žrtva  pretrpjela najteže oblike fizičkog nasilja u obitelji, pravno je neuka i vrlo uplašena.

Stoga predlažem da se čl. 20. Prijedloga Zakona izmijeni tako da se žrtvama obiteljskog nasilja omogući korištenje ondje propisanih prava bez obzira na visinu zaprijećene kazne za djelo kojeg su žrtve i bez obzira na težinu psihofizičkih oštećenja odnosno posljedica kaznenog djela.

Također predlažem i da se čl. 23. Prijedloga Zakona izmijeni tako da se osobama oštećenim kaznenim djelom nasilja u obitelji (žrtvama) istim Zakonom osigura pravo na  pravnu pomoć radi korištenja prava iz st. 1. toč. 2.-14. na teret državnog proračuna.

Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, web Hrvatskog sabora