sklonista
povjerenstva
koordinatori

Posjetite nas na:

fb yt twitter gplus

zene i mediji logo

C 333/13 - Sloboda kretanja

PRESUDA SUDA (veliko vijeće) - 11. studenoga 2014.

U predmetu C 333/13,
Elisabeta Dano, Florin Dano protiv Jobcenter Leipzig


„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje osoba – Građanstvo Unije – Jednako postupanje – Državljani neke države članice koji nisu ekonomski aktivni, a borave na području druge države članice – Isključenje tih osoba iz korištenja posebnih nedoprinosnih novčanih davanja na temelju Uredbe (EZ) br. 883/2004 – Direktiva 2004/38/EZ – Pravo boravka dulje od tri mjeseca – Članak 7. stavak 1. točka (b) i članak 24. – Uvjet o dostatnim sredstvima“

Ključni djelovi:  

Prvo pitanje

35      Elisabeta Dano, rođena 1989., i njezin sin Florin, rođen 2. srpnja 2009. u Saarbrückenu (Njemačka), su oboje rumunjski državljani. Prema zaključcima suda koji je uputio zahtjev, E. Dano je posljednji put u Njemačku ušla 10. studenoga 2010.

36      Grad Leipzig izdao je 19. srpnja 2011. Elisabeti Dano potvrdu o pravu na neograničen boravak („Unbefristete Freizügigkeitsbescheinigung“) namijenjenu građanima Unije, a u kojoj je kao datum njezina ulaska na njemačko područje utvrđen 27. lipnja 2011. Usto joj je taj grad 28. siječnja 2013. izdao duplikat te potvrde.

37      E. Dano i njezin sin žive od svojeg dolaska u Leipzig u stanu njezine sestre, koja ih opskrbljuje osnovnim potrepštinama.

38      E. Dano za svog sina Florina dobiva dodatak za uzdržavano dijete („Kindergeld“), koju u ime Savezne agencije za zapošljavanje isplaćuje centar za obiteljske potpore u Leipzigu u iznosu od 184 eura mjesečno. Osim toga, služba socijalne skrbi za djecu i mladež u Leipzigu za to dijete, čiji je otac nepoznat, isplaćuje predujam doplatka za uzdržavanje u iznosu od 133 eura mjesečno.

39      E. Dano pohađala je u Rumunjskoj tri godine školu, ali nije stekla nikakvu potvrdu o završenom školovanju. Usmeno razumije njemački jezik i na tom jeziku se može jednostavno izraziti. Ona međutim ne može pisati na tom jeziku, a tekstove sastavljene na njemačkom može čitati samo ograničeno. Nema stručnu kvalifikaciju i dosad nije obavljala nikakvu profesionalnu djelatnost ni u Njemačkoj ni u Rumunjskoj. Iako njezina radna sposobnost nikada nije bila osporavana, nijedan podatak ne daje naslutiti da je tražila zaposlenje.

40      Jobcenter Leipzig je na temelju članka 7. stavka 1. druge rečenice točke 2. SGB-a II, odlukom od 28. rujna 2011., odbio prvi zahtjev koji su E. Dano i njezin sin podnijeli za dodjelu temeljnih davanja na osnovi SGB-a II. Budući da nije osporavana, ta odluka postala je konačna.

41      Jobcenter Leipzig je odlukom od 23. veljače 2012. također odbio novi zahtjev za ista davanja podnesen 25. siječnja 2012. Protiv te odluke o odbijanju E. Dano i njezin sin podnijeli su žalbu u upravnom postupku, oslanjajući se na članke 18. UFEU-a i 45. UFEU-a te na presudu Vatsouras i Koupatantze (C 22/08 i C 23/08, EU:C:2009:344).. Ta žalba odbijena je odlukom od 1. lipnja.2012.

42      E. Dano i njezin sin su protiv te odluke 1. srpnja 2012. podnijeli tužbu Sozialgerichtu Leipzig, kojom su ponovno zatražili da im se na temelju SGB-a II za razdoblje koje je započelo 25. siječnja 2012. dodijele temeljna davanja za tražitelje zaposlenja.

43      Taj sud smatra da E. Dano i njezin sin nemaju pravo na temeljna davanja iz članka 7. stavka 1. druge rečenice točke 2. SGB-a II i članka 23. stavka 3. SGB-a XII. Međutim, taj sud izražava sumnje u vezi s time jesu li spomenute odredbe njemačkog prava protivne odredbama prava Unije, osobito članku 4. Uredbe br. 883/2004, općem načelu nediskriminacije koje proizlazi iz članka 18. UFEU-a i općem pravu boravka koje proizlazi iz članka 20. UFEU-a.
uredbe.

Drugo i treće pitanje

56      Svojim drugim i trećim pitanjem, koje valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita trebaju li se članak 18. UFEU-a, članak 20. stavak 2. UFEU-a, članak 24. stavak 2. Direktive 2004/38 kao i članak 4. Uredbe br. 883/2004 tumačiti na način da im je protivan propis države članice na temelju kojeg su državljani drugih država članica, koji nisu ekonomski aktivni, djelomično ili potpuno isključeni iz prava na određena „posebna nedoprinosna novčana davanja“ u smislu Uredbe br. 883/2004, dok su ta davanja zajamčena državljanima dotične države članice koji se nalaze u istom položaju.

66      U tom pogledu iz spisa proizlazi da E. Dano boravi u Njemačkoj već dulje od tri mjeseca, da ne traži posao i da nije ušla na područje te države članice kako bi tamo radila, zbog čega ne ulazi u područje primjene ratione personae članka 24. stavka 2. Direktive 2004/38.

68      Valja istaknuti da, u skladu s člankom 24. stavkom 1. Direktive 2004/38, svi građani Unije koji na temelju spomenute direktive borave na području države članice domaćina imaju pravo na jednako postupanje kao i državljani te države članice unutar područja primjene Ugovora.

69      Iz toga slijedi da građanin Unije može, što se tiče pristupa socijalnim davanjima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, zahtijevati pravo na jednako postupanje kao i državljani države članice domaćina samo ako je njegov boravak na području države članice domaćina u skladu s uvjetima Direktive 2004/38.

70      Tako, na prvom mjestu, članak 6. Direktive 2004/38 za boravak do tri mjeseca ograničava uvjete ili formalnosti prava boravka na uvjet posjedovanja važeće osobne iskaznice ili putovnice, a članak 14. stavak 1. te direktive propisuje da se to pravo zadržava tako dugo dok građanin Unije i članovi njegove obitelji nisu neprimjeren teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina (presuda Ziolkowski i Szeja, C-424/10 i C 425/10, EU:C:2011:866, t. 39.). Stoga, na temelju članka 24. stavka 2. Direktive 2004/38, država članica domaćin nije obvezna državljaninu druge države članice ili članovima njegove obitelji za to razdoblje dodijeliti pravo na socijalno davanje.

71      Na drugom mjestu, pravo boravka je za boravak dulji od tri mjeseca podređeno uvjetima iz članka 7. stavka 1. Direktive 2004/38 i to pravo se, u skladu s člankom 14. stavkom 2. iste, može zadržati samo dok god građanin Unije i članovi njegove obitelji ispunjavaju te uvjete. Točnije, iz uvodne izjave 10. te direktive proizlazi da je cilj tih uvjeta ponajprije izbjeći da te osobe postanu neprimjeren teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina (presuda Ziolkowski i Szeja, EU:C:2011:866, t. 40.).

72      Na trećem mjestu, iz članka 16. stavka 1. Direktive 2004/38 proizlazi da građani Unije stječu pravo stalnog boravka nakon što u neprekinutom razdoblju od pet godina zakonito borave na području države članice domaćina i da to pravo nije podvrgnuto uvjetima koji su spomenuti u prethodnoj točki. Kao što proizlazi iz uvodne izjave 18. te direktive, nakon što se pravo na stalni boravak stekne, ono više, da bi bilo istinski instrument integracije u društvo te države, ne smije biti podvrgnuto ni jednom drugom uvjetu (presuda Ziolkowski i Szeja, EU:C:2011:866, t. 41.).

73      Stoga, da bi se ocijenilo mogu li se, što se tiče prava na socijalna davanja, ekonomski neaktivni građani Unije koji se nalaze u položaju u kojem su tužitelji u glavnom postupku, čiji je boravak u državi članici domaćinu dulji od tri mjeseca, ali kraći od pet godina, pozvati na pravo na jednako postupanje kao prema državljanima potonje države članice, valja ispitati je li boravak spomenutih građana u skladu s uvjetima iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38. Među tim uvjetima nalazi se obveza ekonomski neaktivnog građanina Unije da za sebe i članove svoje obitelji raspolaže dostatnim sredstvima.

74      Priznati da se osobe koje nemaju pravo boravka na temelju Direktive 2004/38 mogu pozvati na pravo na socijalna davanja pod istim uvjetima koji se primjenjuju na državljane dotične države članice bilo bi protivno cilju spomenute direktive, navedenom u njezinoj uvodnoj izjavi 10., a koji ide za tim da se izbjegne da građani Unije koji su državljani drugih država članica postanu neprimjeren teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina.

75      U tom je pogledu važno dodati da, što se tiče uvjeta o raspolaganju dostatnim sredstvima, Direktiva 2004/38 razlikuje, s jedne strane, osobe koje obavljaju djelatnost i, s druge strane, one koje je ne obavljaju. Prema članku 7. stavku 1. točki (a) Direktive 2004/38, prva skupina građana Unije koja se nalazi u državi članici domaćinu, ima pravo na boravak, a da ne mora ispunjavati nikakav drugi uvjet. Suprotno tomu, kada je riječ o ekonomski neaktivnim osobama, članak 7. stavak 1. točka (b) te direktive nalaže da one moraju ispunjavati uvjet o raspolaganju dostatnim vlastitim sredstvima.

76      Stoga valja zaključiti da je svrha članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38 spriječiti da ekonomski neaktivni građani Unije koriste sustav socijalne zaštite države članice domaćina za financiranje vlastitih sredstava za život.

78      Dakle, država članica mora na temelju primjene spomenutog članka 7. imati mogućnost odbiti dodijeliti socijalna davanja ekonomski neaktivnim građanima Unije koji svoju slobodu kretanja koriste samo kako bi ostvarili pravo na socijalnu pomoć u drugoj državi članici premda ne raspolažu dostatnim sredstvima da bi ostvarili pravo boravka.

80      Stoga valja konkretno ispitati ekonomski položaj svake zainteresirane osobe, ne uzimajući u obzir zatražena socijalna davanja, kako bi se ocijenilo ispunjava li ona uvjet o raspolaganju dostatnim sredstvima da bi mogla imati pravo na boravak na temelju članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38.

81      U glavnom predmetu, u skladu s provjerama koje je obavio sud koji je uputio zahtjev, tužitelji ne raspolažu dostatnim sredstvima i stoga se ne mogu pozvati na pravo boravka u državi članici domaćinu na temelju Direktive 2004/38. Prema tome, kao što je utvrđeno u točki 69. ove presude, ne mogu se osloniti na načelo nediskriminacije iz članka 24. stavka 1. spomenute direktive.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

1.      Uredbu (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EU) br. 1244/2010 od 9. prosinca 2010., treba tumačiti na način da „posebna nedoprinosna novčana davanja“ u smislu članaka 3. stavka 3. i članka 70. te uredbe ulaze u područje primjene članka 4. spomenute uredbe.

2.      Članak 24. stavak 1. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i [boravak] na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkom (b) iste kao i članak 4. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjen Uredbom br. 1244/2010, trebaju se tumačiti na način da im nije protivan propis države članice na temelju kojeg su državljani drugih država članica isključeni iz prava na određena „posebna nedoprinosna novčana davanja“ u smislu članka 70. stavka 2. Uredbe br. 883/2004, dok su ta davanja zajamčena državljanima države članice domaćina koji se nalaze u istom položaju, pod uvjetom da ti državljani drugih država članica u državi članici domaćinu nemaju pravo boravka na temelju Direktive 2004/38.

Attachments:
Download this file (PRESUDA SUDA 8.doc)Presuda C 333/13[cjelovita]149 Kb