PRESUDA SUDA (treće vijeće) - 27. veljače 2014.
U predmetu C 588/12,
Lyreco Belgium NV protiv Sophie Rogiers
„Socijalna politika – Direktiva 96/34/EZ – Okvirni sporazum o roditeljskom dopustu – Klauzule 1. i 2.4. – Roditeljski dopust s radom u skraćenom radnom vremenu – Otkazivanje radniku bez teške povrede ili dovoljno opravdanog razloga – Fiksna zaštitna naknada na temelju korištenja roditeljskog dopusta – Osnovica za izračun naknade“
Ključni djelovi:
16 S. Rogiers radila je za Lyreco od 3. siječnja 2005. kao radnik u punom radnom vremenu na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme.
17 Ugovor je prekinula izvršavati zbog rodiljnog dopusta koji je koristila u razdoblju od 9. siječnja do 26. travnja 2009.
18 Od 27. travnja 2009. S. Rogiers trebala je započeti s radom u polovici punog radnog vremena u sklopu roditeljskog dopusta koji joj je odobren u trajanju od četiri mjeseca.
19 Preporučenim pismom od 27. travnja 2009. Lyreco je S. Rogiers otkazao ugovor o radu s otkaznim rokom od pet mjeseci s učinkom od 1. svibnja 2009. U zahtjevu za prethodnu odluku navodi se da je ugovor o radu prestao 31. kolovoza 2009.
20 S. Rogiers podnijela je arbeidsrechtbank te Antwerpen (prvostupanjskom radnom sudu u Antwerpenu) tužbu protiv otkaza koji joj je izjavljen, osporavajući razloge za otkaz kako ih je naveo Lyreco, a to su u bitnome, s jedne strane, nemogućnost daljnjeg zaposlenja S. Rogiers s obzirom na prestanak potrebe za poslom i, s druge strane, njezino odbijanje ponude za preuzimanje drugih funkcija koje su joj ponuđene nakon što je ukinuto radno mjesto „Recruitment Manager“, na kojemu je radila prije odlaska na roditeljski dopust.
21 Presudom od 21. rujna 2011. navedeni sud naložio je Lyrecu plaćanje fiksne zaštitne naknade u iznosu šest mjesečnih plaća, kako je predviđeno člankom 101. Zakona o oporavku, a zbog jednostranog otkaza ugovora o radu S. Rogiers bez teške povrede ili dovoljno opravdanog razloga za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta. U skladu s tom presudom iznos naknade trebalo je izračunati na temelju plaće koju je S. Rogiers primala na dan otkaza, tj. 27. travnja 2009., što je odgovaralo plaći za rad s polovicom punog radnog vremena koji je obavljala zbog korištenja roditeljskog dopusta s radom u skraćenom radnom vremenu.
27 Na samom početku treba istaknuti da se klauzula 1.2. Okvirnog sporazuma, koju sud koji je uputio zahtjev spominje u tekstu svojeg pitanja, ograničava na definiciju područja primjene tog okvirnog sporazuma, određujući da se navedeni sporazum primjenjuje na sve zaposlene koji imaju ugovor o radu ili radni odnos kako je definiran zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom na snazi u pojedinoj državi članici.
28 Nesporno je da je to slučaj osobe koja se nalazi u situaciji poput S. Rogiers u glavnom postupku te je ona obuhvaćena područjem primjene Okvirnog sporazuma.
29 U tim okolnostima treba uzeti u obzir da sud koji je uputio zahtjev u biti pita mora li se klauzulu 2.4. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da je toj odredbi protivno ako se fiksna zaštitna naknada − plativa u korist radnika u slučaju jednostranog otkaza od strane poslodavca bez teške povrede ili dovoljno opravdanog razloga − odredi na osnovi smanjene plaće koju taj radnik prima na dan otkaza, a riječ je o radniku koji je bio zaposlen na neodređeno vrijeme i u punom radnom vremenu te se nalazi na roditeljskom dopustu s radom u skraćenom radnom vremenu.
30 Kako proizlazi iz prve alineje preambule te točaka 4. i 5. općih odredaba Okvirnog sporazuma, kao i klauzule 1.1. istog sporazuma, Okvirni sporazum predstavlja dogovor socijalnih partnera kako bi se pomoću minimalnih zahtjeva uvele mjere koje za cilj imaju omogućiti usklađivanje radnih odgovornosti i obiteljskih obveza i ženama i muškarcima (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Meerts, t. 35.; presudu od 16. rujna 2010., Chatzi, C 149/10, Zb., str. I 8489., t. 56. kao i presudu od 20. lipnja 2013., Riežniece, C 7/12, t. 31.).
31 Usto, iz točke 6. općih odredaba Okvirnog sporazuma proizlazi da mjere za usklađivanje radnog i obiteljskog života trebaju poticati uvođenje novih prilagodljivih načina organizacije rada i vremena, koji bolje odgovaraju promjenjivim potrebama društva, uzimajući u obzir potrebe i poduzetnika i radnika (gore navedena presude Meerts, t. 36.).
33 U tom smislu Okvirni sporazum, sukladno klauzuli 2.1., osobama koje su postale roditelji omogućava prekid radne aktivnosti kako bi se posvetile obiteljskim odgovornostima uz jamstvo da će se, načelno, na kraju roditeljskog dopusta vratiti na isto radno mjesto, što proizlazi iz klauzule 2.5. (vidjeti gore navedene presude Chatzi, t. 57. i Riežniece, t. 32.).
34 Kako bi osigurale da radnici mogu efektivno ostvariti pravo na roditeljski dopust predviđen Okvirnim sporazumom, klauzulom 2.4. određeno je da države članice i/ili socijalni partneri moraju poduzeti potrebne mjere za zaštitu radnika od otkaza na temelju zahtjeva za korištenje roditeljskog dopusta ili njegovoga korištenja u skladu s nacionalnim propisima, kolektivnim ugovorima ili praksom.
35 Kako proizlazi iz teksta navedene odredbe, cilj te odredbe jest zaštita radnika od otkaza na temelju zahtjeva za korištenje roditeljskog dopusta ili njegovoga korištenja (vidjeti gore navedene presude Meerts, t. 33. i Riežniece, t. 34.).
36 S obzirom na cilj Okvirnog sporazuma, koji se ističe i u točkama 30. i 31. ove presude, a koji se sastoji od toga da se i ženama i muškarcima omogući usklađivanje radnih i obiteljskih odgovornosti, odredbu klauzule 2.4. treba shvatiti kao odraz socijalnog prava Unije od osobite važnosti pa se tu odredbu ne može usko tumačiti (vidjeti u tom smislu gore navedene presude Meerts, t. 42. i navedenu sudsku praksu kao i Zentralbetriebsrat der Landeskrankenhäuser Tirols, t. 54.).
37 Nacionalno pravno uređenje koje, kao u glavnom postupku, u slučaju jednostranog otkaza ugovora o radu od strane poslodavca bez teške povrede ili dovoljno opravdanog razloga, u odnosu na radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme i u punom radnom vremenu dok taj radnik koristi roditeljski dopust, predviđa plaćanje fiksne zaštitne naknade u iznosu šest mjesečnih plaća uz naknadu zbog prestanka ugovora, može biti obuhvaćeno pojmom „mjera za zaštitu radnika od otkaza na temelju zahtjeva za korištenje roditeljskog dopusta ili njegovoga korištenja“, u smislu klauzule 2.4. Okvirnog sporazuma.
38 Ipak, nameće se zaključak da bi takva zaštitna mjera bila lišena većeg dijela svojega korisnog učinka kada bi se radniku zaposlenome na neodređeno vrijeme i u punom radnom vremenu, koji je poput S. Rogiers u glavnom postupku dobio nezakonit otkaz tijekom trajanja roditeljskog dopusta s radom u skraćenom radnom vremenu, fiksna zaštitna naknada na koju ima pravo određivala na temelju smanjene plaće koju prima za vrijeme roditeljskog dopusta s radom u skraćenom radnom vremenu, a ne na osnovi plaće koja proizlazi iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu. Naime, takav način određivanja iznosa fiksne naknade mogao bi dovesti do toga da to ne bi imalo dovoljan preventivan učinak kako bi se spriječilo otkazivanje radnicima koji se nalaze na roditeljskom dopustu s radom u skraćenom radnom vremenu (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Meerts, t. 46. i 47.).
39 Kada bi do toga došlo, to bi dovelo do povećanja nezavidnog položaja radnika koji su odlučili koristiti roditeljski dopust s radom u skraćenom radnom vremenu, čime bi se oduzeo dio bitnog sadržaja zaštite uspostavljene klauzulom 2.4. Okvirnog sporazuma i teško povrijedilo jedno od načela socijalnog prava Unije od osobite važnosti, uz povredu jednog od ciljeva Okvirnog sporazuma, spomenutoga u točki 32. ove presude, a to je osiguranje odgovarajuće socijalne zaštite radnika koji koriste roditeljski dopust.
40 Budući da bi pojedine radnike mogao odvratiti od korištenja roditeljskog dopusta, takav način određivanja iznosa fiksne zaštitne naknade bio bi takve naravi da bi također mogao spriječiti postizanje cilja postavljenog Okvirnim sporazumom, u dijelu u kojemu se odnosi na bolje usklađivanje obavljanja profesionalne aktivnosti i obiteljskog života, kako je istaknuto u točki 30. ove presude (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Meerts, t. 47.).
41 Napokon, s obzirom na to da nacionalno pravno uređenje poput ovoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, sukladno klauzuli 2.3. točki (a) Okvirnog sporazuma, radnicima daje mogućnost odabira između roditeljskog dopusta na puno radno vrijeme i roditeljskog dopusta s radom u skraćenom radnom vremenu te uvođenjem posebne naknade propisuje sankcioniranje s ciljem zaštite radnika od nezakonitog otkaza za vrijeme trajanja tog dopusta, radnike koji su se radije odlučili za korištenje roditeljskog dopusta s radom u skraćenom radnom vremenu, a ne za dopust na puno radno vrijeme, ne smije se stavljati u nepovoljniji položaj jer bi se time povrijedio cilj prilagodljivosti predviđen Okvirnim sporazumom, a navodi se i u točki 31. ove presude.
42 Kako su istaknule belgijska vlada i Komisija, takvo tumačenje Okvirnog sporazuma potkrijepljeno je klauzulom 2.6. Okvirnog sporazuma prema kojoj prava koja je radnik stekao ili stječe na datum kad započinje roditeljski dopust moraju ostati kakva jesu sve do završetka roditeljskog dopusta.
44 Iz ciljeva Okvirnog sporazuma, kako su istaknuti u točkama 30. do 32. ove presude, proizlazi da pojam stečenih prava ili prava u postupku stjecanja, u smislu klauzule 2.6. Okvirnog sporazuma, obuhvaća ukupnost prava i pogodnosti, bilo u novcu bilo u naravi, koji se izravno ili neizravno izvode iz radnog odnosa i koje radnik može tražiti od poslodavca na dan početka roditeljskog dopusta (vidjeti gore navedene presude Meerts, t. 43. i Zentralbetriebsrat der Landeskrankenhäuser Tirols, t. 53.).
45 U to ulaze sva prava i pogodnosti koji se odnose na uvjete rada poput prava radnika u radnom odnosu na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, koji koristi roditeljski dopust, na fiksnu zaštitnu naknadu u slučaju jednostranog otkaza ugovora od strane poslodavca bez teške povrede ili dovoljno opravdanog razloga. Naime, ta naknada, čiji se iznos veže uz plaću koja proizlazi iz tog ugovora i koja ima za cilj zaštititi radnika od otkaza na temelju zahtjeva za korištenje roditeljskog dopusta ili njegovoga korištenja, isplaćuje se tom radniku na temelju radnog odnosa u kojemu se nalazi i u kojem bi se i dalje nalazio da nije došlo do nezakonitog otkaza (vidjeti analogijom presudu od 27. lipnja 1990., Kowalska, C 33/89, Zb., str. I 2591., t. 10. i 11.; presudu od 9. veljače 1999., Seymour Smith i Perez, C 167/97, Zb., str. I 623., t. 23. do 28. kao i gore navedenu presudu Meerts, t. 44.).
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Klauzulu 2.4. Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu, sklopljenoga 14. prosinca 1995., koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća 96/34/EZ od 3. lipnja 1996. o Okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 97/75/EZ od 15. prosinca 1997., u kontekstu ciljeva tog okvirnog sporazuma i klauzule 2.6., mora se tumačiti na način da je protivno toj odredbi ako se fiksna zaštitna naknada − plativa u korist radnika u slučaju jednostranog otkaza od strane poslodavca bez teške povrede ili dovoljno opravdanog razloga − odredi na osnovi smanjene plaće koju taj radnik prima na dan otkaza, a riječ je o radniku koji je bio zaposlen na neodređeno vrijeme i u punom radnom vremenu te se nalazi na roditeljskom dopustu s radom u skraćenom radnom vremenu.
EU projekti