UN Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama

UN Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama usvojena je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. prosinca 1993. godine, 48/104. U nastavku je prijevod teksta Deklaracije na hrvatski jezik.

Opća skupština,

priznavajući hitnu potrebu za univerzalnom primjenom na ženski dio populacije, prava i načela koja se odnose na jednakost, sigurnost, slobodu, integritet i dostojanstvo svih ljudi,

napominjući kako su ta prava i načela zajamčena međunarodnim dokumentima, uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima, Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i Konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupaka i kazni,

prepoznavajući kako bi učinkovita provedba Deklaracije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena pridonijela uklanjanju nasilja protiv ženama, a uz postojeću Rezoluciju ojačala i upotpunila taj proces,

smatrajući kako je nasilje protiv žena prepreka postizanju jednakosti, razvoja, mira, što je prepoznato u Nairobiju dokumentom o očekivanim strategijama za napredak žena kojim se preporučuje niz mjera za borbu protiv nasilja protiv žena, i to do potpune provedbe Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena,

potvrđujući kako nasilje protiv žena istodobno krši i pogoršava ili čak sprječava ženu u ostvarivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda i izražavajući zabrinutost zbog dugogodišnjeg neuspjeha da se obrane i promiču ta prava i slobode u pogledu nasilja protiv žena,

priznavajući kako je nasilje protiv žena manifestacija povijesne nejednakosti u odnosima moći između muškaraca i žena, a koja je dovela do muške dominacije i diskriminacije žena te sprječavanja svekolikog napretka žena i, kako je nasilje protiv žena jedan od ključnih društvenih mehanizama putem kojeg su žene potisnute u podređeni položaj spram muškaraca,

izražavajući zabrinutost kako su neke ženske grupe, poput žena koje pripadaju manjinama, starosjedilačka ženska populacija, prognanice, useljenice, one koje žive u ruralnim ili zabačenim zajednicama, siromašne žene, žene u socijalnim ustanovama ili u zatvoru, ženska djeca, žene s poteškoćama u razvoju, starije žene i žene u područjima oružanih sukoba posebno pogođenim nasiljem,

pozivajući se na stavku 23. aneksa Rezolucije gospodarskog i socijalnog vijeća 1990/15 od 24. svibnja 1990., kojom se priznaje kako je nasilje protiv žena u obitelji i društvu opasno i prelazi granice materijalnih primanja, klasa i kultura te mora biti popraćeno hitnim i učinkovitim koracima kako bi se izbjegla pojavnost takvog nasilja,

pozivajući se također i na Rezoluciju ekonomskog i socijalnog vijeća 1991/18 od 30. svibnja 1991., u kojoj Vijeće preporučuje razvoj okvira za međunarodni dokument koji bi se izričito odnosio na problem nasilja protiv žena,

pozdravljajući ulogu koju su ženski pokreti odigrali u usmjeravanju pojačane pažnje nasilju nad ženama, njegovoj prirodi, ozbiljnosti i veličini problema,

uznemirena činjenicom da su mogućnosti žena pri postizanju pravne, društvene, političke i ekonomske jednakosti u društvu ograničene, između ostalog zbog silnog i raširenog nasilja,

uvjerena kako u kontekstu gore navedenog postoji potreba za jasnim i sveobuhvatnim definiranjem nasilja protiv žena, za jasnim stavovima o pravima koja se trebaju primijeniti kako bi se uklonili svi vidovi nasilja protiv žena, za obvezivanjem svih država u skladu s njihovom odgovornostima, i obvezivanje međunarodne zajednice općenito kako bi se uklonilo nasilje protiv žena,

svečano objavljeje sljedeću Deklaraciju o uklanjanju nasilja protiv žena i potiče na sve moguće napore kako bi ona postala sveopće poznata i uvažena:

Članak 1.

U ovoj Deklaraciji termin »nasilje protiv žena« označava bilo koji čin nasilja zasnovanog na spolnoj/rodnoj osnovi koje rezultira ili može rezultirati fizičkom, spolnom ili psihološkom povredom ili patnjom žene, uključujući i prijetnje takvim djelima, silu ili svojevoljno oduzimanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu.

Članak 2.

Pojam nasilja protiv žena valja shvatiti tako da obuhvaća, ali nije ograničen na sljedeće:

a)    Fizičko, spolno i psihološko nasilje koje se događa u obitelji, uključujući udaranje, spolno zlostavljanje ženske djece u kućanstvu, nasilje povezano s institucijom miraza, bračno silovanje, osakaćivanje ženskih genitalija i ostale tradicionalne postupke štetne za žene, izvanbračno nasilje i nasilje vezano uz eksploataciju;
b)    Fizičko, spolno i psihološko nasilje koje se odvija u društvenoj zajednici, uključujući silovanje, spolno zlostavljanje, spolno napastovanje i zastrašivanje na poslu, u obrazovnim ustanovama i drugdje, trgovanje ženama i prisilna prostitucija;
c)    Fizičko, spolno i psihološko nasilje počinjeno ili tolerirano od države u kojoj se događa.

Članak 3.

Žene imaju pravo na jednako uvažavanje i zaštitu svih ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili bilo kojem drugom području. Ova prva uključuje, između ostalog:
a)    pravo na život;
b)    pravo na jednakost;
c)    pravo na slobodu i sigurnost osobe;
d)    pravo na jednaku zaštitu pred zakonom;
e)    pravo na slobodu od svih oblika diskriminacije;
f)    pravo na najviše moguće standarde fizičkog i mentalnog zdravlja;
g)    pravo na pravedne i povoljne uvjete rada;
h)    pravo da se ne bude izloženo mučenju ili drugim okrutnim, nehumanim ili ponižavajućim postupcima i kaznama.

Članak 4.

Sve države trebaju osuditi nasilje protiv žena, ne pozivajući se ni na kakve običaje, tradicijske ili religiozne razloge kako bi izbjegle svoje obveze u vezi s uklanjanjem nasilja.
Države trebaju svim raspoloživim sredstvima bez odgode provoditi politiku uklanjanja nasilja protiv žena i stoga bi morale:
a)    Razmotriti, tamo gdje to još nisu učinile, ratificirati ili pristati na Konvenciju o uklanjanju svih oblika nasilja protiv žena, odnosno ne biti suzdržane u pogledu Konvencije;
b)    Ne sudjelovati u nasilju nad ženama;
c)    Ustrajati u sprječavanju, istraživanju i, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, kažanjavanju svakog čina nasilja protiv žena, bilo da su oni počinjeni od strane države ili pojedinca;
d)    Odrediti krivične, civilne, radne i administrativne sankcije u domaćim zakonodavstvima kako bi se kaznila zlodjela i ispravila nepravda učinjena ženama koje su izložene nasilju; ženama koje su izložene nasilju treba osigurati pristup sudskim mehanizmima i, kako je propisano od strane nacionalnih zakonodavstva, pravednu i učinkovitu namiru i priznanje za pretrpljenu patnju; države, isto tako, trebaju informirati žene o njihovim pravima u traženju naknade putem takvih mehanizama;
e)    Razmotriti mogućnosti pripreme planova akcije na nacionalnoj razini u svrhu promoviranja zaštite žena od svih oblika nasilja ili uvrstiti takav popis u postojeće planove, uzimajući u obzir, ukoliko je shodno, suradnju s nevladinim organizacijama, i to onima koje se bave ovom problematikom;
f)    Opsežno razvijati pristupe za sprječavanje i sve mjere zakonske, političke, administrativne i kulturne naravi koje promoviraju zaštitu žena od svih oblika nasilja te osiguravaju da se nasilje protiv žena ne ponovi zbog zakona neosjetljivih na spolne diskriminacije, njihovog lošeg provođenja ili drugih loših intervencija;
g)    Djelovati kako bi se osiguralo, koliko je maksimalno moguće s postojećim resursima i gdje je potrebno u okviru međunarodne suradnje, kako bi žene koje su podvrgnute nasilju, a gdje je potrebno i njihova djeca, dobile specijalističku pomoć kao što je rehabilitacija, pomoć u brizi oko djece i uzdržavanje, liječenje, savjetovanje, zdravstvene i socijalne usluge, domove za zbrinjavanje i programe, kao i strukture podrške i, treba poduzeti sve prikladne mjere za promoviranje sigurnosti fizičkog i psihičkog oporavka;
h)    Uključiti u državne proračune prikladna sredstva za aktivnosti države u pravcu uklanjanja nasilja protiv žena;
i)    Poduzeti mjere kako bi se osiguralo da provoditelj zakona i javni dužnosnici odgovorni za provedbu politike sprječavanja, istraživanja i kažnjavanja nasilja protiv žena, dobiju obuku koja bi ih učinila osjetljivijima na potrebe žena;
j)    Prihvatiti sve prikladne mjere, posebice na području obrazovanja, kako bi se promijenili socijalni i kulturni obrasci ponašanja muškaraca i žena i kako bi se oslobodili predrasuda, običajne prakse i svih ostalih postupaka zasnovanih na ideji inferiornosti ili superiornosti jednog od spolova i na stereotipnim ulogama muškaraca i žena;
k)    Promovirati istraživanja, sakupljati podatke i statističku građu, posebno onu koja se odnosi na obiteljsko nasilje, a odnosi se na pojavnost raznih oblika nasilja protiv žena i podupirati istraživanja o uzrocima, prirodi, ozbiljnosti i posljedicama nasilja protiv žena te na učinkovitost primjenjenih mjera koje služe kako bi se spriječilo i uklonilo nasilje protiv žena i takvu statistiku i rezultate istraživanja učiniti dostupnima javnosti;
l)    Usvojiti mjere usmjerene uklanjanju nasilja protiv žena koje su posebno izložene nasilju;
m)    Prilikom predavanja izvještaja svakako uključiti informacije, a shodno relevantnim dokumentima o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda koje se odnose na nasilje protiv žena, i mjere poduzete u cilju provođenja postojećoj Deklaraciji;
n)    Poduprijeti razvoj primjerenih smjernica koje bi pomogle u provedbi principa sadržanih u postojećoj Deklaracij;
o)    Priznati važnu ulogu ženskih pokreta i nevladinih organizacija u cijelom svijetu u osvješćivanju i dokidanju problema nasilja protiv žena;
p)    Olakšati i unaprijediti rad ženskih pokreta i nevladinih organizacija te surađivati s njima na lokalnim, nacionalnim i regionalnim razinama;
q)    Poduprijeti aktivnosti međudržavnih regionalnih organizacija koji su države članice da, gdje je prikladno, u svoje programe uključe uklanjanje nasilja protiv žena.

Članak 5.

Tijela i specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda trebale bi, u okviru svojih nadležnosti, doprinijeti priznavanju i ostvarivanju prava i principa navedenih u postojećoj Deklaraciji, i stoga bi trebali, između ostalog:
a)    Poduprijeti i njegovati međunarodnu i regionalnu suradnju s namjerom da definiraju regionalne strategije za borbu protiv nasilja, razmjenu iskustava i financirati programe koji se odnose na uklanjanje nasilja protiv žena;
b)    Promovirati sastanke i seminare s ciljem osvješćivanja širokih masa o problemu uklanjanja nasilja protiv žena;
c)    Unutar sustava Ujedinjenih naroda podupirati koordinaciju i razmjenu između tijela koja se bave ljudskim pravima kako bi se problemu učinkovito pristupilo;
d)    Uključiti u analize, pripravljene od strane organizacija i tijela sustava Ujedinjenih naroda, društvene trendove i probleme kao što su periodični izvještaji o društvenoj situaciji u svijetu, istraživanje o smjerovima unutar problematike nasilja protiv žena;
e)    Poduprijeti koordinaciju između organizacija i tijela sustava Ujedinjenih naroda da u postojeće programe uključe problem nasilja protiv žena, s posebnim osvrtom na ženske grupe koje su pogođene nasiljem;
f)    Promovirati određivanje smjernica ili priručnika koji se odnose na tematiku nasilja protiv žena, uzimajući u obzir mjere iz postojeće Deklaracije;
g)    Razmotriti problem uklanjanja nasilja protiv žena, u ispunjavanju svojih mandata u skladu sa provedbom dokumenata o ljudskim pravima gdje priliči;
h)    Surađivati s nevladinim organizacijama u svezi problematike nasilja protiv žena.

Članak 6.

Ništa od sadržanog u postojećoj Deklaraciji ne smije utjecati ni na jednu odredbu, a koja bi eventualno više doprinosila naporima za uklanjanje nasilja protiv žena, a koja može biti sadržana u zakonodavstvu pojedine države ili bilo koje međunarodne konvencije, ugovora ili inog dokumenta koji je na snazi u pojedinoj državi.