Pravobraniteljica upozorila pravosudni sustav na pogubnost rodnih stereotipa

U okviru cjelodnevne radionice održane na Pravosudnoj akademiji pod nazivom "Seksualno nasilje - pravosudna praksa“, pravobraniteljica Višnja Ljubičić održala je uvodno predavanje sucima/sutkinjama, državnim odvjetnicima/cama i odvjetnicima/cama o ulozi institucije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u prevenciji seksualnog nasilja. Navedenu radionicu vodila je doc.dr.sc. Ivana Radačić koja je iznijela rezultate svog istraživanja domaće sudske prakse u slučajevima seksualnog nasilja te je usporedila sa onom Europskog suda za ljudska prava.

Pravobraniteljica je u svom predavanju dala kratak osvrt na strukturu i nadležnost institucije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u navedenom području, osvrnuvši se na statističke pokazatelje koji ukazuju na duboko ukorijenjene rodne stereotipe i seksualne mitove koji vladaju u našem društvu. Upoznala je prisutne s percepcijom rodnih uloga adolescenata/ntica, te predstavila svoja iskustva u radu na slučajevima obiteljskog nasilja. Iznijela je, također, svoja zapažanja o načinima postupanja državnih tijela u predmetima obiteljskog nasilja, uključujući i postupanja prekršajnih sudova. Istaknula je kako opće prihvaćen stereotip žene kao isključivo domaćice i majke ima poguban utjecaj na borbu protiv seksualnog nasilja i općenito na suzbijanje neravnopravnosti između muškaraca i žena u svim područjima života, a posebice u sferi tržišta rada. Ovakav stav, naglasila je, stvara plodno tlo za sve oblike spolnog nasilja. Ono kreće s uznemiravanjem i spolnim uznemiravanjem u području zapošljavanja i rada, stvara jaz u plaćama, dok tradicionalna percepcija rodnih uloga utječe na partnersko i obiteljsko nasilje. A partnersko i obiteljsko nasilje često rezultira ozbiljnim seksualnim deliktima kao što su pokušaj silovanja, spolni odnošaj bez pristanka, silovanje i teška kaznena djela protiv spolne slobode.

Doktorica Radačić je u svom predavanju izložila rezultate istraživanja sudske prakse u slučajevima seksualnog nasilja. Istraživanje je obuhvatilo 73 predmeta četiri najveća županijska i općinska suda u RH (Zagreb, Split, Osijek i Rijeka) u kojima je optužni akt podignut od 2008., a koji su pravomoćno okončani do sredine 2012. Rezultati ovog istraživanja, koji su objavljeni u njenoj knjizi naslova 'Seksualno nasilje: Mitovi, stereotipi i pravni sustav', ukazuju na zabrinjavajuću neujednačenost naše sudske prakse u smislu tumačenja primjene sile i otpora koju je potrebno dokazati kako bi se počinitelje osudilo za silovanje. Naime, proizlazi da je čitav zakonodavni i pravosudni sustav ustrojen na mitu o pravoj žrtvi silovanja: „Ona mora biti čedna i uvijek na oprezu od napada nepoznatog silovatelja koji noću iskače iz grmlja, mora se braniti, odnosno opirati mu se do iznemoglosti te odmah nakon što je silovana prijaviti kazneno djelo“. Ovakav mit o pravoj žrtvi temelji se na tri stereotipa o ženama koja su ugrađena i u naš kazneno-zakonodavni okvir, ukazala je doktorica Radačić: „Žena želi biti posjedovana od strane muškarca, nakon spolnog odnosa laže da je silovana i odgovorna je za svoju viktimizaciju“.

U okviru radionice, predavanje su održali i predstavnici pravosuđa. Siniša Pleše, sudac Županijskog suda u Zagrebu,  Milena Periša Kosovac, zamjenica u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i Lana Peto Kujundžić sutkinja sa odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu. Sudac Pleše dao je kratak pregled iskustava iz svog sudovanja naglašavajući kako je suđenje za silovanje posebno teško zbog činjenice da je sudac uglavnom suočen s dva potpuno oprečna svjedočenja – žrtve i počinitelja – najčešće bez bilo kakvih drugih svjedoka ili materijalnih dokaza. Osim toga, istaknuo je da broj lažnih prijavljivanja nije zanemariv te da tu pojavu ipak treba imati u vidu kod podizanja optužnice odnosno suđenja. Naglasio je i kako pravo na pravično suđenje obvezuje da se poštuju sva prava okrivljenika. Sutkinja Kujundžić podijelila je svoje iskustvo sudovanja naglašavajući važnost službi za podršku žrtvama i svjedocima u ovim postupcima dok je zamjenica ŽDO-a Periša Kosovac istaknula probleme vezane uz ispitivanje svjedoka i žrtava ovih kaznenih djela od strane državnih odvjetništava.

U završnom djelu radionice, dr, sc. Radačić upoznala je sudionike s međunarodnim standardima sudovanja i dokazivanja kaznenog djela silovanja,posebice kroz praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: Sud). Sud je kroz brojne slučajeve jasno zauzeo stajalište da je odsustvo pristanka dovoljno za dokazivanje i kažnjavanje počinitelja silovanja te da se moraju učinkovito goniti svi nedobrovoljni seksualni odnosi, uključujući one gdje nema otpora, bez obzira na karakter i ponašanje žrtve. Osim toga, međunarodni standard dokazivanja i postupanja koji se treba primijeniti kod ovog kaznenog djela, isključuje bilo kakvo ispitivanje žrtve o okolnostima njenog ranijeg ili kasnijeg seksualnog života i ponašanja kao i odsustvo rodnih predrasuda (a što je bio problem u predmetu D.J. protiv Hrvatske Europskog suda za ljudska prava). Potonje je također prihvatio naš zakonodavac te zabrane ispitivanja ugradio u izmijenjen Zakon o kaznenom postupku.

Praktični dio radionice završio je diskusijom o hipotetskom slučaju u kojem su sudionici imali zadatak na temelju činjenica konkretnog slučaja donijeti presudu, odrediti kaznu te istu obrazložiti, nakon čega im je predočena presuda koju je dr. sc. Radačić utemeljila na sudskoj praksi te se raspravljalo o njenoj usuglašenosti sa standardima Suda.

Na samom kraju radionice doktorica Radačić izložila je model dokazivanja kaznenog djela silovanja za koji se ona zalaže, a koji nije zasnovan na sili i otporu, već na dobrovoljnosti - tzv. komunikativni model u kojem se spolni odnosi realiziraju na temelju dobrovoljnosti i dogovora koji proizlazi iz komunikacije među partnerima. U ovakvom modelu samo odsustvo pristanka bilo bi kriminalizirano i kažnjivo. Kod zadnjih izmjena našeg Kaznenog zakona, zakonodavac je djelomice prihvatio i komunikativni model uvodeći u Kazneni zakon kazneno djelo Spolnog odnošaja bez pristanka. No, ostavljanjem kaznenog djela silovanja u kojem je i dalje potrebno dokazati silu i otpor kako bi se ostvarilo biće kaznenog djela, ostaje prostor neujednačene sudske prakse u tumačenju intenziteta primijenjene sile i otpora. Doktorica Radačić predložila je da se razmisli o načinima ujednačavanja ove prakse i to na temelju onih presuda koje silu i otpor tumače na način da intenzitet primjene iste od počinitelja te pruženog otpora žrtve tumače kroz paradigmu odsustva dobrovoljnosti odnosno pristanka, a ne sile i otpora.