Mišljenje Pravobraniteljice o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana

U tijeku je javna rasprava o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana, a na koji je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova dala svoje mišljenje u ožujku 2015. Uvidom u dostavljeni Nacrt prijedloga Zakona proizlazi kako se u čl. 9. mijenja članak 34. važećeg Zakona na način da zahtjev za izdavanje putne isprave za dijete podnosi zakonski zastupnik (st.1.). Nadalje u st.2. se navodi kako zakonski zastupnik djeteta može biti roditelj, skrbnik ili osoba kojoj je odlukom suda povjereno ostvarivanje roditeljske skrbi nad djetetom u cijelosti ili u tom dijelu.

St.3. navedenog članka glasi: „Ako roditelji djeteta zajednički ostvaruju roditeljsku skrb, zahtjev za izdavanje putne isprave podnose osobno oba roditelja.“

Iz navedenog proizlazi kako Nacrt prijedloga Zakona kao relevantan kriterij (u postupku izdavanja putnih isprava djeteta) više ne uzima kriterij stanovanja djeteta, već kriterij ostvarivanja roditeljske skrbi, a koju  roditelji - bez obzira žive li zajedno ili odvojeno -  ravnopravno, zajednički i sporazumno ostvaruju (sukladno čl.99.st.1. Obiteljskog zakona, „Narodne novine“ broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 05/15). Dakle, kod roditeljske skrbi je u potpunosti irelevantno da li roditelji žive zajedno ili odvojeno odnosno s kojim roditeljem dijete živi/stanuje obzirom da roditelji ostvaruju roditeljsku skrb nad djetetom i kada ne žive zajedno, naravno ukoliko im roditeljska skrb nije oduzeta odlukom suda.

Obzirom kako je dosadašnja praksa Pravobraniteljice, koja se temelji na pritužbama građana/ki, ukazala kako je u postupcima izdavanja putnih isprava za dijete sporan bio upravo kriterij zajedničkog stanovanja roditelja, odnosno činjenica s kojim roditeljem dijete nastavlja živjeti po prestanku obiteljske zajednice roditelja, Pravobraniteljica smatra kako je novi kriterij roditeljske skrbi primjereniji i spolno neutralan, posebice ako se imaju u vidu statistički podaci prema kojima je tijekom 2012. sud u 82,9 % slučajeva djecu po razvodu braka dodijelio majci, a u 12 % slučajeva ocu (prema publikaciji „Žene i muškarci u Hrvatskoj 2014.“, Državni zavod za statistiku).

St.4. propisuje iznimku od gore navedenog pravila (iz st.3.) prema kojoj zahtjev za izdavanje putne isprave djetetu može podnijeti jedan od roditelja, uz izjavu da će drugi roditelj osobno preuzeti putnu ispravu. Navedeno se na jednak način odnosi na sve roditelje koji nisu lišeni roditeljske skrbi, bez obzira da li žive zajedno ili ne, odnosno bez obzira s kojim od roditelja dijete nastavlja živjeti/stanovati, sukladno sudskoj odluci.

Prema st.5., u slučaju ako je drugi roditelj spriječen osobno preuzeti putnu ispravu, putnu ispravu može preuzeti drugi roditelj koji je podnio zahtjev, ali uz pisanu suglasnost drugog roditelja na kojoj njegov potpis mora biti propisno ovjeren ili dat elektroničkim putem.

Prema st.6., zahtjev za izdavanje putne isprave za dijete može samostalno podnijeti jedan od roditelja ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, lišen poslovne sposobnosti u dijelu koji se odnosi na ishođenje putne isprave, odsutan i nepoznatog boravišta, ako na temelju sudske odluke samostalno ostvaruje roditeljsku skrb u cijelosti ili u tom dijelu, odnosno ako drugom roditelju miruje ostvarivanje roditeljske skrbi temeljem sudske odluke.

Dakle, Nacrt prijedloga Zakona u konkretnom slučaju kao kriterij ne navodi i činjenicu s kime dijete stanuje, a što je u skladu s konceptom ravnopravne roditeljske skrbi.

Iznimke od navedenog koncepta predviđa st.7., a radi se o žurnim slučajevima kada prijeti opasnost za dijete ili je izdavanje putne isprave u osobitom interesu djeteta. U tim slučajevima zahtjev za izdavanje putne isprave za dijete može podnijeti i izdanu putnu ispravu može preuzeti isti roditelj, uz pisanu suglasnost nadležnog centra za socijalnu skrb. Ono što bi eventualno trebalo propisati u navedenom stavku je i rok u kojem bi nadležni centra bio dužan dati navedenu suglasnost.

Imajući u vidu navedeno, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova smatra da dostavljeni Nacrt prijedloga Zakona uvažava koncept zajedničke roditeljske skrbi te da se više ne razlikuje roditelje po tome da li žive zajedno odnosno da li žive s djetetom ili ne, već samo po tome da li im je oduzeta roditeljska skrb ili ne. Iako dostavljeni Nacrt prijedloga Zakona uvažava načelo ravnopravnosti roditelja na području roditeljske skrbi, Pravobraniteljica ukazuje kako će od značaja biti i sama primjena navedenog zakona u praksi, posebice u dijelu koji se odnosi na davanje suglasnosti od strane nadležnog Centra (kako to predviđa čl.34.st.7.).

Istodobno Pravobraniteljica ukazuje na mogućnosti zlouporabe u slučajevima u kojima jedan od roditelja, postupajući u najboljem interesu djeteta, želi odvesti dijete u inozemstvo (npr. na izlet  ili omogućiti djetetu učenje stranog jezika i razne edukacije i sl.), a drugi roditelj nije suglasan s time. Upravo u tim slučajevima bit će nužna suglasnost nadležnog Centra za socijalnu skrb koji bi stoga svakako trebao nadzirati navedeno te pritom voditi brigu o najboljem interesu djeteta ali isto tako i nadzirati da ne dolazi do zloupotrebe od strane samih roditelja.