Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova uputila je svoje komentare na Prijedlog Zakona o udomiteljstvu predlagatelju propisa. U svojem dopisu Pravobraniteljica je navela da pozdravlja ovu zakonsku inicijativu kojoj je svrha deinstitucionalizacija djece i odraslih osoba koji su na smještaju u ustanovama, prevencija institucionalizacije te poboljšanje kvalitete usluge skrbi u udomiteljskim obiteljima, ali i da je dužna ukazati na uočene problematične dijelove predmetnog Prijedloga Zakona, a koji se tiču pitanja iz njezine nadležnosti.
Naime, ono što su Pravobraniteljica, ali i druge institucije, organizacije civilnog društva te građani i građanke zamijetili te predlagatelju propisa u javnom savjetovanju o Nacrtu prijedloga Zakona o udomiteljstvu ukazali je činjenica da su iz definicije udomiteljske obitelji u potpunosti izostavljeni životni partneri te neformalni životni partneri. Odgovor koji je sudionicima javne rasprave u pogledu navedene primijedbe dan je: „Udomiteljstvo kao socijalna usluga smještaja priznaje se sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi u kojem obitelj, u smislu toga Zakona, ima značenje zajednice koju čine bračni ili izvanbračni drugovi, djeca i drugi srodnici koji zajedno žive, privređuju, ostvaruju prihod na drugi način i troše ga zajedno te pojam udomiteljske obitelji prati značenje iz osnovnog Zakona“.
Pravobraniteljica smatra kako isključivanje životnih i neformalnih životnih partnera iz definicije obitelji, koje u konačnici proizvodi nepovoljne učinke za iste onemogućavajući im jednaki status i jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, nije u skladu s načelom ravnopravnosti spolova. Osim toga, budući da se u Zakonu o socijalnoj skrbi govori o pružanju socijalnih usluga smještaja u, ne bilo kakvu, nego udomiteljsku obitelj koja niti nije definirana tim Zakonom, već će biti definirana Zakonom o udomiteljstvu, nema razloga da se u okviru Zakona o udomiteljstvu u istu ne uključe i životni i neformalni životni partneri. Zakon o udomiteljstvu će u odnosu na Zakon o socijalnoj skrbi u svakom slučaju biti lex specialis, odnosno poseban zakon koji ga po svojoj pravnoj prirodi isključuje/nadjačava.
Konačno, Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola (NN 92/14) u čl.2. propisuje: „Životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola sklopljena pred nadležnim tijelom u skladu s odredbama ovog Zakona“. Čl.3. istog Zakona propisuje: „Neformalno životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i od početka je udovoljavala pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva“. Dakle obiteljsku zajednicu, odnosno obitelj ne čine samo bračni i izvanbračni drugovi, nego sukladno Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola čine ju i životni i neformalni životni partneri.
U Priopćenju Ustavnog suda Republike Hrvatske o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka broj: SuS-1/2013 od 14. studenoga 2013. isti se pozvao na presudu Europskog suda za ljudska prava Schalk i Kopf protiv Austrije (presuda, 24. lipnja 2010., zahtjev br. 30141/04) te naveo: „U presudi Schalk i Kopf protiv Austrije (2010.) ESLJP je učinio još jedan važan korak. Priznao je prvi put da stabilne veze kohabitacije istospolnih parova potpadaju pod pojam »obiteljskog života« u smislu članka 8. Konvencije. To je otvorilo mogućnost da se sudskim pravorijekom utvrdi kako su istospolni parovi diskriminirani po spolu u svom pravu na poštovanje osobnog i obiteljskog života (članak 14. u vezi s člankom 8. Konvencije).“ Iz spomenutog proizlazi kako je i Ustavni sud Republike Hrvatske, baš kao i Europski sud za ljudska prava, prepoznao da stabilne veze kohabitacije istospolnih parova, a koje predstavljaju zajednice životnih i neformalnih životnih partnera, čine obitelj, za razliku od braka koji je kao životna zajednica žene i muškarca posebno definiran Obiteljskim zakonom (NN 103/15) i Ustavom Republike Hrvatske. Razvoj prava koje uređuje zajednice osoba istog spola također prati navedeno stajalište, budući da je Zakon o istospolnim zajednicama (NN 116/03) definirao istospolnu zajednicu kao životnu zajednicu dviju osoba istog spola, dok trenutno važeći Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola određuje životno partnerstvo kao zajednicu obiteljskog života dviju osoba istog spola.
Imajući u vidu kako je u dijelu Prijedloga Zakona Ocjena stanja izražena zabrinutost zbog činjenice da je broj novih udomiteljskih obitelji unazad nekoliko godina u stalnom opadanju, posebice obitelji mlađe životne dobi i višeg stupnja obrazovanja (kako je navedeno, više od polovice evidentiranih udomitelja u dobi je iznad 55 godina, a 29% udomitelja ima završeno osnovnoškolsko obrazovanje ili nezavršenu osnovnu školu) te imajući u vidu da je kao jedan od ciljeva Prijedloga Zakona povećanje broja udomiteljskih obitelji, nije jasno kako je oportuno te koji bi bili opravdani razlozi da se jednoj društvenoj skupini, određenoj isključivo temeljem njezine spolne orijentacije, onemogući pristup pružanju socijalne usluge udomiteljstva.
Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja u svojoj preambuli propisuje: „(23) Različito postupanje može se opravdati u vrlo malom broju slučajeva, ako određena značajka povezana s vjerom ili uvjerenjem, invaliditetom, dobi ili spolnim opredjeljenjem predstavlja stvarni ili odlučujući uvjet za obavljanje tog posla te ako je cilj opravdan, a zahtjev razmjeran. Takve bi slučajeve trebalo navesti u obavijesti koje države članice dostavljaju Komisiji.“
Nadalje, u Općim odredbama Direktive Vijeća 2000/78/EZ navedeno je u članku 4., Uvjeti za obavljanje zanimanja: „1. Neovisno o članku 2. stavcima 1. i 2., države članice mogu propisati da različito postupanje, koje se temelji na nekoj od značajki u vezi s bilo kojim od razloga iz članka 1., ne predstavlja diskriminaciju kada zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, ako je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan.“
Budući da se u Prijedlogu Zakona ne spominju nikakvi objektivni stručni kriteriji povezani s kompetencijama za udomiteljstvo koji isključuju životne i neformalne životne partnere te se radi o nepovoljnijem postupanju prema jednoj društvenoj skupini koje je uvjetovano spolnom orijentacijom, navedeno ulazi u doseg čl.7.st.1. Zakona o ravnopravnosti spolova u svezi s čl.6.st.3., točnije, predstavlja izravnu diskriminaciju temeljem spolne orijentacije.
Kao što sam čl.1. Prijedloga Zakona navodi, istim se uređuje udomiteljstvo kao socijalna usluga smještaja ili boravka, uvjeti i način obavljanja udomiteljstva te prava i obveze udomitelja i centra za socijalnu skrb koji sudjeluje u udomiteljstvu. Važno je naglasiti i da Prijedlog Zakona razlikuje tri vrste udomiteljstva – tradicionalno udomiteljstvo, udomiteljstvo kao zanimanje i specijalizirano udomiteljstvo. Dok udomitelj koji obavlja tradicionalno udomiteljstvo ima pravo na opskrbninu za potrebe korisnika i pravo na naknadu za rad udomitelja, udomitelj koji obavlja udomiteljstvo kao zanimanje ima pravo na opskrbninu za potrebe korisnika i pravo na naknadu za rad udomitelja, prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti kao zaposlena osoba u skladu s posebnim propisima te ima pravo na naknadu za rad i za vrijeme privremene nesposobnosti za obavljanje udomiteljstva zbog bolesti, što predstavlja prava iz radnog odnosa. Udomitelj koji obavlja specijalizirano udomiteljstvo također ima prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja.
S tim u vezi Pravobraniteljica napominje da čl.13.st.1. Zakona o ravnopravnosti spolova zabranjuje diskriminaciju u području zapošljavanja i rada u javnom i privatnom sektoru u odnosu na uvjete za zapošljavanje, samozapošljavanje ili obavljanje zanimanja, uključujući kriterije za izbor kandidata/kinja za radna mjesta u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije. Osim toga, čl.6.st.4. istog Zakona zabranjuje diskriminaciju u odnosu na mogućnosti pružanja usluga.
Pravobraniteljica je stoga preporučila da se u definiciju udomiteljske obitelji iz čl.3. Prijedloga Zakona uključe i životni partneri i neformalni životni partneri.
Pravobraniteljica je također primijetila da je u dijelu Prijedloga Zakona Zapreke za obavljanje udomiteljstva iz čl.7. navedeno da se osobom društveno neprihvatljivog ponašanja koja ne može obavljati udomiteljstvo smatra osoba koja je pravomoćnom presudom proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti ili prekršaj za nasilje u obitelji, dok za isto nije nastupila rehabilitacija. Budući da se među korisnicima udomiteljstva mogu naći i djeca i odrasle osobe – žrtve obiteljskog nasilja i žrtve trgovanja ljudima, ali i druge najosjetljivije društvene skupine, Pravobraniteljica je dužna ukazati na to da bi omogućavanje obavljanja udomiteljstva osobama koje su pravomoćno osuđene za djela Nasilja u obitelji, bilo kao kaznenog bilo prekršajnog djela, kod kojeg je nastupila rehabilitacija, postavilo pitanje zaštite dobrobiti korisnika.
Naime, Pravobraniteljica ni u kojem slučaju ne osporava pravni institut rehabilitacije, no želi istaknuti da u nezanemarivom broju slučajeva počinitelji nasilja ponavljaju istovrsno prekršajno ili kazneno djelo, da se teži oblici nasilja u obitelji ponekad procesuiraju kroz prekršajni postupak iako bi u navedenim slučajevima bilo primjerenije pokrenuti kazneni postupak i da rehabilitacija za prekršaje nastupa već nakon isteka tri godine te u tom smislu preporuča da se razmotri uključivanje višestrukog počinjenja (recidivizma) kod prekršajnog i kaznenog djela Nasilja u obitelji, ali i drugih kaznenih djela koja pogađaju tjelesni i duševni integritet žrtve u zapreke za obavljanje udomiteljstva, neovisno o nastupjeloj rehabilitaciji.
Iz medija:
Total Croatia News, 24.11.2018.
EU projekti