Upozorenje i preporuka PRS - Materinstvo i obiteljski status, Neizravna diskriminacija

Pravobraniteljici za ravnopravnost poslova dostavljen je na znanje dopis Sindikata policije Hrvatske upućen MUP RH Kabinetu ministra i Ravnateljstvu policije, uz koji  je dostavljen i dopis Glavne podružnice SPH za županijsku PU, koji ukazuje na bitne povrede propisa zbog kojih su ugroženi život, zdravlje i dostojanstvo policijskih službenika u županijskoj PU. Uvidom u priloženu dokumentaciju Pravobraniteljica je zaključila da se dio navedenih problema gospođe N.N. može razmatrati kao izravna diskriminacija uvjetovana spolom, koja se odnosi, sukladno članku 7. stavku 1. Zakona o ravnopravnosti spolova (NN 82/2008),  na svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.
Isto tako bi se dio problema gospođe N.N. mogao razmatrati kao diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa, koja je sukladno članku 6. stavku 2. istog Zakona zabranjena, pri čemu se i  nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva smatra  diskriminacijom. Iz tih razloga pribavljena je i potpisana suglasnost pritužiteljice na postupanje.

Naime, pritužiteljica se žali na diskriminirajuće ponašanje prema njoj kao ženi i majci djeteta kojeg još doji, jer se ta činjenica nije uzimala u obzir određujući joj da radi u smjenama, pa i noćnim, iako se kod premještaja dogovorila da će zbog dojenja djeteta raditi samo u jutarnjoj smjeni, a kada se požalila načelniku, odgovorio joj je da može ići dojiti dijete u pauzi i po nalogu.

Navodi dalje da je samo par smjena radila s kolegom, a sve ostale sama, na jugozapadnoj obilaznici, u otežavajućim uvjetima, a kada je u patroli s kolegama, uvijek se radi o istim osobama, pa sumnja da isti prate njen rad i o tome izvještavaju nadređene, iako ima 16 godina staža u policiji na svim poslovima.

U pritužbi navodi šikaniranje od strane pomoćnika postaje koji joj vraća poštu zbog zareza ili jedne rečenice u više navrata, što smatra posljedicom njenih traženja da zbog malog djeteta i dojenja ne radi noćne smjene. Kao posljedicu tih traženja smatra i činjenicu da se uvijek, kada u patroli nije sama, radi o istim osobama, pa sumnja da prate njen rad i izvještavaju nadređene rukovoditelje o njenom radu.

Postupajući po pritužbi pribavljeno su od Ravnateljstva policije očitovanje i dokumentacija, a u spisu se još nalazi i dokumentacija, priložena uz pritužbu.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao neovisno tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije u području ravnopravnosti spolova, sukladno stavku 1. članka 22. Zakona o ravnopravnosti spolova (NN 82/2008), prati provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa koji se tiču ravnopravnosti spolova, pa će u ovom konkretnom slučaju ukazati na neke odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova, te zakona koji su u uskoj vezi sa razmatranjem navoda iz pritužbe.

Diskriminacija na temelju spola označava, sukladno stavku 1. članka  6. Zakona, svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života.

Stavkom 2. članka 6. istog Zakona zabranjuje se diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa, a nepovoljno postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva smatra se diskriminacijom.

Izravna diskriminacija je, prema stavku 1. članka 7. Zakona svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Neizravna diskriminacija, prema stavku 2. članka 7. Zakona postoji kada neutralna pravna norma, kriterij ili praksa stavljaju osobe jednoga spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe suprotnog spola, osim ako je ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna.

Prema stavku 1. članka  8. Zakona uznemiravanje i spolno uznemiravanje predstavljaju diskriminaciju u smislu istog Zakona, pri čemu se pod uznemiravanjem, sukladno stavku 2. istog članka, smatra svako neželjeno ponašanje uvjetovano spolom osobe, koje ima za cilj ili koje stvarno predstavlja povredu osobnog dostojanstva i koje stvara neugodno, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Navedene definicije uznemiravanja i spolnog uznemiravanja određene su i člankom 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08), samo se osnove za diskriminaciju, osim po spolu, proširuju i na druge osnove.

Članak 13. stavak 6. Zakona o ravnopravnosti spolova zabranjuje diskriminaciju na području zapošljavanja i rada u odnosu na usklađivanje profesionalnog i privatnog života.
          
Stavkom 3. članka 9. Zakona o državnim službenicima određeno je pravo državnog službenika na zaštitu fizičkog i moralnog integriteta tijekom  obavljanja  službene dužnosti.

Poslodavac je, sukladno stavku 1. članka 51. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11), pri organizaciji noćnog rada ili rada u smjeni dužan voditi osobitu brigu o organizaciji rada prilagođenoj radniku, te o sigurnosnim i zdravstvenim uvjetima u skladu s naravi posla koji se obavlja u noću ili u smjeni, a prema stavku 2. istog članka poslodavac je dužan noćnim i smjenskim radnicima osigurati sigurnost i zdravstvenu zaštitu u skladu s naravi posla koji se obavlja, kao i sredstva zaštite i prevencije koje odgovaraju i primjenjuju se na sve ostale radnike i dostupne su u svako doba.

Člankom 130. Zakona o radu uređena su pitanja zaštite dostojanstva radnika, pa je tako stavkom 2. istog članka određena obveza poslodavca koji zapošljava najmanje 20 radnika da imenuje osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika, prema stavku 3. navedenog članka određena je obveza poslodavca ili osobe imenovane za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika da najkasnije u roku od 8 dana od dostave pritužbe istu ispita i poduzme sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji.

Pri tome se stavkom 8. istog članka određuje da ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje  predstavlja povredu obveze iz radnih odnosa.

Prema članku 5. Zakona o policiji, (NN 34/11) Ministarstvo unutarnjih poslova, između ostalog, vodi brigu o sigurnosti, zdravlju i zaštiti policijskih službenika pri obavljanju službenih poslova te o dostojanstvu policijske službe.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u okviru svoje nadležnosti u konkretnom slučaju  razmatra i utvrđuje da li je poslodavac poduzeo sve radi zaštite fizičkog i moralnog integriteta pritužiteljice, policijske  službenice, kao žene i majke tijekom obavljanja službene dužnosti, kao i eventualno nepovoljno postupanje prema pritužiteljici na osnovi materinstva i obiteljskog statusa.

Pravobraniteljica dalje razmatra i utvrđuje da li je u konkretnom slučaju nadležna PU postupala u skladu s postojećim propisima, te pritužbu N.N. na  uznemiravanje, kao moguću posljedicu njenih zahtjeva za ostvarivanjem nekih prava po osnovi materinstva, ili po nekoj drugoj osnovi vezanoj za prava koja mogu koristiti samo žene, ispitala po propisima i poduzela sve potrebne mjere primjerene konkretnom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji.

Da bi Pravobraniteljica mogla razmatrati eventualno kršenje načela ravnopravnosti u konkretnom slučaju, koje je počinilo državno tijelo, nadležna PU, postupajući prema  stavku 2. članka 22. Zakona o ravnopravnosti spolova, mora imati neposredan uvid u odgovarajuću dokumentaciju, bez obzira na stupanj tajnosti, na temelju koje može razmatrati sve navode iz pritužbe.
 
Pravobraniteljica ukazuje Naslovu na dopis kojim je od Naslova tražila očitovanje i odgovarajuću dokumentaciju pozivajući se na odredbu stavka 3.  članka  23. Zakona o ravnopravnosti spolova po kojoj je ovlaštena  od  državnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnih osoba u pretežitom vlasništvu države ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te pravnih i fizičkih osoba tražiti izvješća, a u slučaju nedostavljanja u propisanom roku  može tražiti provođenje nadzora od tijela koje obavlja nadzor nad njihovim radom, kao i izricanje prekršajnih sankcija, kao i na odredbu stavka 1. članka 25. istog Zakona, po kojoj su navedena tijela dužna dostaviti sve potrebne informacije mi dostaviti na uvid dokumentaciju bez obzira na stupanj tajnosti.

U dostavljenoj dokumentaciji nema dokumentacije poslodavca o poduzimanju po zamolbama i pritužbi N.N. vezanim za rad noću, bez kolege u ophodnji, za omogućavanje stanke za dojenje, kao ni one vezane na pritužbe zbog povrede dostojanstva radnika.

Pravobraniteljica podržava aktivnosti Ravnateljstva u utvrđivanju vjerodostojnosti i utemeljenosti navoda u pritužbi, ali dokumentacija koju je sačinio navedeni tim nije odgovarajuća dokumentacija poslodavca iz vremena na koje se odnosi pritužba.

Prije svega navedeni tim nije dio stručne službe Pravobraniteljice na temelju čijeg uvida i rada bi Pravobraniteljica mogla razmatrati i zaključivati o navodima iz pritužbe za diskriminaciju po spolu.

Nadalje, ne ulazeći u načine na koji je obavljen „izvanredni nadzor“ za potrebe Ravnateljstva, te u zaključke koji su na temelju tog nadzora doneseni, Pravobraniteljica smatra da su za potrebe razmatranja navoda iz pritužbe u okviru nadležnosti Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ako ne potpuno neupotrebljivi, a ono zasigurno nedostatni.

Na temelju uvida u navode pritužiteljice, očitovanja Ravnateljstva, te dostavljenog Izvješća i zaključaka tima za izvanredni nadzor, kao i uvida u dokumentaciju priloženu uz pritužbu, Pravobraniteljica zaključuje da se u konkretnom slučaju, kada je PU, primjenjujući naputak RP tako i temeljem istog raspoređujući pritužiteljicu na rad u ophodnju u noćnoj smjeni, samu, neizravno diskriminirala istu.

Naime, u Izvješću stručnog tima navodi se kao utvrđeno da je N.N. tijekom razdoblja od travnja do rujna 2011. uglavnom radila sama jutarnju smjenu, da je 9 smjena radila poslijepodne, od čega 8 sama. Navodi se na dalje da je u tom vremenu šest puta radila noćnu smjenu, od čega je samo jednom radila sama među-smjenu od 16-02,00 sati, a da od kolovoza radi u turnusima  kao i cijela postaja, a samo u jednom navratu, 20.8.2011. da je s odmorom manjim od 12 sati između dva uzastopna rada.

Pri tome upućuju na dopis Ravnateljstva policije kojim su svim policijskim upravama naložene pojačane aktivnosti na suzbijanju prometnih nesreća, pa i uključivanje u službu i auto ophodnje s jednim policijskim službenikom.

Stav članova stručnog tima za izvanredni nadzor, koji je u ime Ravnateljstva utvrđivao osnovanost pritužbi, a koji je očito i stav odgovornih osoba poslodavca pritužiteljice, odnosno rukovodećih policijskih službenika u PU, izraz je, ne samo nepoznavanja već i  nerazumijevanja propisa o ravnopravnosti spolova, kao i načela na kojima su doneseni. U  Zaključku Izvješća navodi se  „obavljenim provjerama potvrđeni su navodi Sindikata policije Hrvatske o tome kako su policijske službenice N.N. i N.N. posebnim dnevnim rasporedom rada raspoređivane u službu same službenim vozilom, međutim ne može se potvrditi navod iz kojeg proizlazi da su one u tom pogledu bile u drugačijem položaju od ostalih policijskih službenika“, a kako je to navedeno u zaključku Izviješća od 19.1.2012..

Vezano za pitanje materinstva, odnosno dojenja djeteta, navodi se da su istu uputili na postojeće propise i nadležne službe, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i službi za skrb u Policijskoj upravi.

U Službenoj zabilješci sačinjenoj o razgovoru s N.N. navodi se da ista negira neugodnosti s kolegama, posebno u odnosima muškarac-žena, a da joj je problem stvarao rad u svim smjenama zbog dojenja djeteta. Iz načina na koji je bilješka sačinjena proizlazi da je istoj načelnik izjavio „da je to takav posao da se obavlja i u drugim smjenama“, ali da „nije odlazila dojiti dijete unatoč tome što joj je načelnik policijske postaje to odobrio“.

Sve navedeno ukazuje na mogućnost nepoznavanja/nerazumijevanja propisa o ravnopravnosti spolova, kao i načela na kojima su doneseni.

Pravobraniteljica ne spori kako je RP MUP-a RH ovlašteno izdati naputak u cilju primjene zakona temeljem kojih policijski službenici /ce postupaju i obavljaju svoju dužnost, ovisno o konkretnoj situaciji, no u okviru svojih ovlasti još jednom ukazuje na odredbu stavka 2. članka 7. Zakona o ravnopravnosti spolova po kojoj neizravna diskriminacija postoji kada neutralna pravna norma, kriterij ili praksa stavljaju osobe jednog spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe drugog spola, osim ako je ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna.

Dakle, nije sporno da je konkretni naputak izdan temeljem Zakona o policijskim ovlastima i da mu je cilj legitiman-pojačano kontrolirati sigurnost na cestama. No sredstva koja su korištena za postizanje tog cilja, procjenjujući ih u svjetlu pritužbe pritužiteljice, nisu niti opravdana niti nužna.

Notorna je činjenica da su žene podzastupljene u policijskoj službi (prema podacima MUP-a iznijetim u javnosti dana 5. studenog 2010. na skupu „Uspostavljanje mreže žena-policajki u jugoistočnoj Europi“ tijekom prošle godine u siječnju 2010. ondje je bilo zaposleno 29% žena, od toga tek 14,7% policijskih službenica s ovlaštenjem). Zaključak koji iz toga proizlazi je taj da je zasigurno u PP bilo zaposleno znatno više ovlaštenih policijskih službenika nego ovlaštenih službenica. Stoga su nesumnjivo pojačane ophodnje mogle i morale biti organizirane tako da u noćnima rade policijski službenici/ice koje nisu u poziciji kao pritužiteljica-da doje dijete nešto starije od jedne godine, ili su ophodnje mogle biti organizirane tako da pritužiteljica ne bude sama, već da radi s kolegom/kolegicom, kako bi mogla koristiti stanku za dojenje. Naime, postavlja se pitanje kako ona, koja sama noću patrolira u službenom vozilu, uopće ispunjava cilj rečenog naputka, ako koristi stanku za dojenje (po ovlaštenju načelnika) i stanku u radu?

Dakle, ako se uzme da jedna od mjera za ispunjavanje legitimnog cilja sastojala u tome da se pritužiteljica uputi u noćnu smjenu u ophodnju, zaključuje se da ta mjera nije prikladna iz objektivnih (ne ispunjava funkciju, jer je isprekidana stankama učinjenim radi dojenja i radi korištenja zakonskog prava na odmor tijekom 8-satnog radnog vremena) i subjektivnih (jer je izvršava osoba koja je ima pravo prekidati) razloga.

Osim toga, za ostvarivanje legitimnog cilja postojala je alternativna mjera – u noćnu smjenu mogli su biti upućeni policijski službenici, a pritužiteljica je mogla raditi dnevne smjene, još to kratko vrijeme dok doji dijete.

Pravobraniteljica u svezi ovog problema ukazuje na činjenicu da je pritužiteljica mogla, sukladno zakonu i odgovarajućim pravilnicima, ishoditi potvrdu od liječnika da doji dijete, te tako zakonski osigurati da ne radi noću, no da to svoje zakonsko pravo nije iskoristila, pouzdajući se u to da neće biti raspoređivana u noćne smjene, odnosno da će moći koristiti stanku za dojenje djeteta, a kako joj je to garantirao njen pretpostavljeni, načelnik postaje.

Isto tako Pravobraniteljica ističe da radno pravni zakonski korpus sadrži poseban skup mjera kojima je cilj zaštiti materinstvo i majčinstvo, pa kako je majčinstvo imanentno samo ženama, nesporno je da se u tom smislu štite žene. Pravobraniteljica stoga smatra da se prilikom povjeravanja radnih zadataka ženama koje doje mora uzeti u obzir upravo ratio donošenja takvih odredbi, te da u slučajevima kao što je ovaj, gdje za ostvarenje legitimnog cilja poboljšanja sigurnosti u prometu nije niti primjereno niti nužno u noćnu ophodnju poslati ženu koja doji malo dijete, postupanje protivno tome predstavlja neizravnu diskriminaciju.

Pravobraniteljica ukazuje Naslovu da učinci takve prakse kao posljedica primjene navedenog Naputka stavljaju pritužiteljicu i ostale žene policijske službenice u nepovoljniji položaj od kolega muškaraca, jer ih se zbog postizanja legitimnog cilja potrebe pojačane aktivnosti na suzbijanju prometnih nesreća, lišava posebnih prava i pogodnosti, koje bi imale bez tog Naputka, te ih time posredno, neizravno diskriminiraju.

Ovakvo postupanje ima još jednu posljedicu. Imajući u vidu statistički poznatu činjenicu o podzastupljenosti žena u policijskim postajama(kao što je gore navedeno) kao i pozitivne mjere kojima policija pokušava promicati ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca i postupno povećavati uključivanje podzastupljenog spola, Pravobraniteljica zaključuje da ovakvo postupanje MUP-a RH prema svojim službenicama koje su majke ili koje to žele postati, te koristiti prava koja iz te činjenice proisteknu, šalje potpuno suprotnu poruku ženama koje se žele zaposliti kao policijske službenice, te time dovode u pitanje provođenje posebnih mjera i planova djelovanja koje je policija, kao tijelo državne uprave, sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova, obvezna primjenjivati.

Pravobraniteljica izražava zabrinutost ovakvim načinom tumačenja odredbi o ravnopravnosti spolova u PP, a  koje se izražava kroz stav da su žene koje još doje dijete, i temeljem toga čak i imaju zakonsko pravo na stanku za dojenje,  u svemu, pa i u ophodnji koja se obavlja po jednom policijskom službeniku/ici u noćnoj smjeni, izjednačene s muškim kolegama, te da se to još ističe kao primjer ravnopravnog tretiranja žena i muškaraca.

Pravobraniteljica stoga upućuje Naslov da se zaštita ostvaruje kroz opću zaštitu ljudskih prava i posebnu zaštitu prava žena.

Naime, polazi se od činjenice da formalna ravnopravnost spolova na razini propisane jednakosti nije dovoljna da se riješi stvarna nejednakost žena u praksi, pa se posebnom zaštitom žena određuju situacije u kojima treba dati posebna prava ženama u odnosu na muškarce.

Također, čl. 9. Zakona o ravnopravnosti spolova  posebne mjere (premda privremene) usmjerene zaštiti žena, osobito u vezi s trudnoćom i materinstvom, ne smatraju se diskriminacijom.

Te posebne mjere, tzv. pozitivna diskriminacija, nisu diskriminirajuće prema muškarcima, jer imaju za svrhu uspostavljanje ravnoteže, ubrzavaju postizanje ravnopravnosti žena, a  koriste se za zaštitu specifičnih interesa žena, posebice s obzirom na trudnoću, porod i razdoblje nakon poroda, odnosno zaštitu majčinstva, u razumijevanju majčinstva kao društvene funkcije.

Vezano za primjenu prava na stanku za dojenje Pravobraniteljica naglašava da se bez dostavljene dokumentacije ne može upuštati u razmatranje razdoblja na koje se pritužba odnosi, dobi djeteta i ostalih uvjeta za primjenu prava na stanku za dojenje. Međutim, i bez dostavljene druge, odgovarajuće dokumentacije, nevezano za razdoblje kada je mogla koristiti to pravo, Pravobraniteljica može zaključivati o neizravnoj diskriminaciji na način kao što je gore navedeno, a na temelju načina tumačenja načela ravnopravnosti spolova izraženog izričito u Izvješću stručnog tima, odnosno Ravnateljstva koje ga je prihvatilo, kao i PU koja ga na taj način primjenjuje.

Vezano za navode iz pritužbe koji se odnose na šikaniranje, odnosno uznemiravanje, za koje pritužiteljica nalazi osnove u njenim zahtjevima za pravima i zaštitom, odnosno traženjem pogodnosti zbog činjenice da je žena, majka, dojilja i žena sa pojačanim obiteljskim obvezama, nema tragova u dostavljenoj dokumentaciji da se po tome postupalo.

Pravobraniteljica prihvaća razloge mogućeg šikaniranja koje je navela pritužiteljica, jer se izravno vezuju za činjenicu da je ona tražila blaži tretman zbog dojenja, što nas opet upućuje na neizravnu diskriminaciju uvjetovanu spolom.

Ako je pritužiteljica tražila pogodnosti zbog dojenja, koje zahtjeve samo žena može imati, a ti njeni zahtjevi su prihvaćani kao nešto što nije u redu prema muškim kolegama, jer bi prihvaćanjem tih zahtjeva doveli muškarce u neravnopravan položaj, onda je i moguće šikaniranje zbog postavljanja takvih zahtjeva samo posljedica gore navedenog poimanja načela ravnopravnosti poslova u PP, pa i u RP RH, dakle neizravna diskriminacija uvjetovana spolom osobe.

U dostavljenoj dokumentaciji nema dokaza o tome da je poslodavac postupio prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, prepoznao  oblike uznemiravanja, ispitao na zakonom predviđen način pritužbu i poduzeo sve mjere u cilju sprječavanja nastavka uznemiravanja, ako utvrdi da postoji.

Na temelju dostavljene dokumentacije Pravobraniteljica zaključuje da poslodavac pritužiteljice, PU nije ispunio obvezu iz članka 130. Zakona o radu, te imenovao osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika, čime bi stvorio zakonske pretpostavke za zaštitu od uznemiravanja na radu, a u konkretnom slučaju omogućio provođenje postupka utvrđivanja  osnovanosti navoda o uznemiravanju najkasnije u roku od 8 dana od dostave pritužbe, te  poduzeo sve potrebne mjere primjerene konkretnom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji.

U skladu s navedenim relevantnim činjeničnim stanjem Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova upozorava PU da u konkretnom slučaju, ne ulazeći u legitimnost cilja koji se želi postići Naputkom Ravnateljstva, sredstva koja su korištena za postizanje tog cilja, procjenjujući ih u svjetlu pritužbe pritužiteljice, nisu niti opravdana niti nužna.

Pravobraniteljica upozorava Naslov da učinci takve prakse i primjena takvih sredstava u postizanju tog cilja određenog navedenim Naputkom stavljaju pritužiteljicu i ostale žene policijske službenice u nepovoljniji položaj od kolega muškaraca, jer ih se zbog postizanja legitimnog cilja- potrebe pojačane aktivnosti na suzbijanju prometnih nesreća, lišava posebnih prava i pogodnosti, koje bi imale bez tog Naputka, te ih time posredno, neizravno diskriminira.

Pravobraniteljica upozorava PP, ali i RP MUP-a RH na posljedicu, koju ovakvo postupanje, osim neizravne diskriminacije, ima za cijelu policiju kao državnu službu, budući ovakvo postupanje MUP-a RH prema svojim službenicama koje su majke ili koje to žele postati, te koristiti prava koja iz te činjenice proisteknu, šalje potpuno suprotnu poruku ženama koje se žele zaposliti kao policijske službenice, te time dovode u pitanje provođenje posebnih mjera i planova djelovanja kojima policija pokušava promicati ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca i postupno povećavati uključivanje podzastupljenog spola u svoju službu, a koje je policija, kao tijelo državne uprave, sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova, obvezna primjenjivati.

Pravobraniteljica na dalje upozorava PU da nije stvorila uvjete za primjenu odredbi o zaštiti dostojanstva radnika, a u slučaju da je i stvorila na formalnoj razini, nije po pritužbi postupala, jer o tome nema dokumentacije.

Pravobraniteljica daje preporuku PU da se prilikom povjeravanja radnih zadataka ženama koje doje, u slučajevima kao što je ovaj, kao i u drugim slučajevima gdje se propisima štiti materinstvo, ali i slučajevima u kojima radnici s povećanim obiteljskim obvezama imaju pravo na pogodnosti dok te obveze traju, uvijek potraži neka alternativna mjera čijom primjenom ne bi diskriminirali svoje službenice/ke.

Pravobraniteljica daje preporuku PU i Naslovu da odmah preispitaju svoje razumijevanje ravnopravnosti spolova i postupaju u konkretnom slučaju i u svim sličnim slučajevima prema ženama po postojećim propisima.

Temeljem st. 2. članka 23. Zakona o ravnopravnosti spolova PU je obvezna u roku od 30 dana od primitka ove odluke izvijestiti Pravobraniteljicu o mjerama i radnjama poduzetim u skladu s obrazloženim upozorenjima i preporukama.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova