Komentar članka "Kad bi čitali novine, morali bi raditi"

U Večernjem listu od 24. siječnja 2012. u rubrici Otvorena vrata objavljen je članak pod naslovom „Kad bi čitali novine, morali bi raditi“ autorice Ružice Cigler, koji se vrlo kritički odnosio na rad državnih službi. Pored ostalih izrijekom je spomenut i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kao jedan od onih koji su nezainteresirani za probleme pojedinaca/ki budući da, kako je u članku navedeno, usprkos brojnim tekstovima koji su „objavljeni o zlostavljanju žena, djece, a i muškaraca….nikad nije zazvonio redakcijski telefon“. Naslov, pa i sam sadržaj članka, sugeriraju da državne službe pa tako i Ured pravobraniteljice zapravo ne rade ništa te da ih ne zanimaju sudbine ljudi što ne odražava pravo stanje stvari. Stoga je pravobraniteljica reagirala i uputila dopis autorici teksta, a objavljuje ga i ovdje u svrhu istinitog i korektnog informiranja javnosti.

Kao prvo posao Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova nije da naziva redakcije novina, ali  činio je i to u slučajevima kada je hitno reagiranje pravobraniteljice bilo neophodno, a nije bilo drugog načina da dođe do neke od informacija koje su spominjane u člancima, a koje su se odnosile na područja iz nadležnosti pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Kontaktirali smo mnogo puta novinare i novinarke kako bismo im, vezano za neku od pojedinačnih priča na kojima su radili, sugerirali da osobu koja im se povjerila upute na našu adresu. Slučajnost ili ne, upravo jučer je Ured pravobraniteljice kontaktirao novinara vezano za članak koji je objavio upravo u Večernjem listu i u vezi kojeg je pravobraniteljica odmah izdala upozorenje i preporuku gradonačelniku Đurđevca (dostupna ovdje). Naravno ne radi se samo o Večernjem listu već i o drugim dnevnim novinama čije smo novinare i novinarke prema potrebi osobno kontaktirali. Osim toga Ured pravobraniteljice redovito prati medije i reagira na pojedine članke o čemu postoji opsežni press-clipping, a provodi i medijske analize koje uključuju nekoliko tisuća članaka godišnje, a rezultati kojih su dostupni u godišnjim izvješćima o radu Hrvatskom saboru.

Građani i građanke koji imaju bilo kakav problem koji proizlazi iz različitog odnosa prema njima temeljem njihovog spola, spolne orijentacije ili bračnog ili obiteljskog statusa u bilo kojem području života, direktno se obraćaju Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova radi zaštite, savjeta ili pomoći. Ured je otvoren za pritužbe radi diskriminacije po ovim osnovama svima pa tako i čitateljima i čitateljicama dnevnog tiska, a svi koji se prituže Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova imaju pravo na zaštitu svog identiteta ukoliko sami ne odluče iznijeti svoju priču u medijima. Rad na pojedinačnim pritužbama Ureda pravobraniteljice ne vodi se pred očima javnosti pa mnogi mogu dobiti krivi dojam da ne radimo ili ne reagiramo.

Ono što je autorica točno primijetila jest da svoj rad i rezultate tog rada upravo u direktnoj pomoći građanima i građankama „ne stavljamo na velika zvona“, jer Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ne postoji zato da bi sebe hvalio, već da bi pomagao diskriminiranima temeljem spola i radio na promociji ravnopravnosti spolova u svim segmentima društva. Svi zainteresirani se o našem radu mogu  informirati i na  našim službenim web stranicama koje će uskoro biti preuređene i još pristupačnije i informativnije.

Mislim da nikome nije u interesu predstavljati Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kao ured koji ne radi ono što bi trebao samo zato što netko nema saznanja o tome koliko i na koji način radi Ured te kako se prate novinski članci i/ili kako se reagira na njih.